Kolumne

'Bratstvo i jedinstvo' u jadu i bijedi - Jugonostalgija ili žal za boljim životom?

 'Bratstvo i jedinstvo' u jadu i bijedi - Jugonostalgija ili žal za boljim životom?

 o, što dublje promatram povod te polarizirane ekipe, naročito nakon 'Klopke' o povijesnom revizionizmu - sve mi se više čini da sve podjele dolaze od frustracije i manjka rada na sebi, a sve više zajedništva dolazi zbog očajne kolektivne situacije na prostorima ex-Yu.

'Crno-bijeli svijet' je danas, 'boja' je nostalgija

Nisam od onih koji smatraju da povijest treba zaboraviti i samo gledati u sadašnjost i budućnost. Podsvijest je zajebana stvar i često ono što potiskujemo i namjerno zaboravljamo izlazi na vidjelo kroz naše radnje, pa tako i naše naslijeđe. Isto tako me iritira smišljena želja za kršenjem tradicije, folklora i običaja pod opaskom globalizacije i sveopćeg ujedinjenja. No, kada pogledam višemilijunsku seriju 'Crno-bijeli svijet' koja je sama po sebi trivijalno revizionistička, nisu mi čudne 'teorije zavjere' o namjernoj polarizaciji.

Neću ulaziti u to je li serija dobra ili nije, već isključivo u (ne)namjernu prezentaciju u serijalu koja ne samo da iritira nego i tjera na revolt. Jugoslavija je prikazana idealistički, poput dokumentaraca o Yu-rocku koji plijene nevjerojatnom količinom kreativnosti u to vrijeme - no za razliku od tih genijalnih umjetnika ovdje je riječ o običnim građanima koji uživaju plodove megalomanskog 'kapitalističkog' socijalizma. I svima je naočigled super. Osim onima kojima nije.

Nema Jugonostalgije nego Hrvorazočaranja

Baka mi zna reći da je prava šteta što nisam živio u osamdesetima. Moj odgovor je uvijek isti - bilo bi sjajno raditi ovaj moj posao u to vrijeme, popio bih ili metak ili Goli Otok. Zamislite da u osamdesetima pišete o malverzacijama tadašnjeg oligarha Milovića ili pišete o Titovom sinu u aferi s Inom. Ili radite istraživački članak o Udbinim ubojstvima po Njemačkoj i Austriji? Lijepa je ta država gdje niti možeš ostvariti puni potencijal niti možeš istraživati i raditi svoj posao do krajnjih granica. A mnogi bi je danas i takvu iste sekunde vratili.

No, onda to nije pitanje 'idealne Jugoslavije' nego očajno sprovedene Hrvatske. Svi su željeli neovisne države, no rijetko tko (barem mi iz naroda) ove prepune lopova, diletanata, tatinih sinova, privatizacijskih tajkuna, negativne selekcije, nepotizma, klijentelizma, uhljeba, korumpiranih političara, doktora, odvjetnika, sudaca, i svih tih ostalih ružnih riječi koje se zajedno nalaze pod terminom iz međunarodnog rječnika, poznatim kao 'balkanizacija' (opis procesa propadanja ili raspadanja velikih struktura).

Radimo na sebi i ne komentirajmo druge, osim dobronamjerno

I danas se mrzimo, revidiramo povijest, igramo se rata u Haagu, igramo se rata na vlastitim ulicama, volimo HDZ+SDP (ili oni pametniji HNS+HSLS), znamo sve o svemu, mrzimo svoje i ne poštujemo tuđe, frustrirani smo, nezadovoljni i tražimo jednosmjernu kartu za van... I vrlo često se vraćamo nazad i lažemo sami sebe kako ni tamo nije bolje. A problem je uvijek i samo uvijek u nama. Mi glasamo, mi potenciramo sukobe, mi se smijemo umjesto da djelujemo, mi ne radimo i samim time ne zadovoljamo strane poslodavce, mi mislimo da ne možemo ništa i, za kraj, mrzimo sami sebe zbog neispunjenih želja iz mladosti i života koje ne želimo, poslova koje radimo na silu i kredita koje smo digli zbog društvenih normi.

Često navedem citat iz intervjua s fenomenalnim srpskim redateljem Srđanom Dragojevićem u kojem smatra kako smo zapravo tek danas ono pravo i iskreno bratstvo i jedinstvo... U bijedi, jadu, tuzi, čemeru i nezadovoljstvu. I na kraju, nitko zaista ne žali za Jugoslavijama, NDH ili monarhijama, već isključivo za onim čega kronično nema - boljim sutra. Zato nam je jučer jedina kvalitetna referentna točka. Kako Merlin veli - došlo je vrijeme eksponencijalnog prezasićenja. A mi smo siti sebe. Red je da to napokon promijenimo, a najbolje je početi od samih sebe... Jer neće nam političari popraviti naše živote, to možemo jedino sami!

Možda Vas zanima i ovo

Foto galerija