U svim tim svjetovima tražimo odgovore na svakakva pitanja, a nekako najvažnije uvijek je ono o smislu života i postojanja. Jesam li ga upravo proglasio najvažnijim? Oprostite, moja greška, smetnuh s uma da to pitanje u nas odavno nije najbitnije. Prije svega najvažnije je druge pitati što god treba ne bi li se utvrdilo gdje je tko bio '91. godine. „Đes ti bijo devedesprve?“ Korektor teksta u alatu za pisanje signalizira mi 3 od 4 pogrešno napisane riječi u prethodnoj rečenici. A meni naviknutom na razine pismenosti najglasnijih ljudi u Hrvatskoj ništa tu nije čudno. Tako se to kod nas piše i izgovara te se čini da je sve u redu.

Neki su tada bili na ratištu, neki samo tvrde da su tamo bili, drugi pak nisu bili niti u roditeljskim planovima, ali sasvim je jasno da su se svi tada kupali u moru iluzija. Baš kao i danas kada se ta morska razina još više podiže i kada je sve teže plivati u moru tuđih govana. Neću se zamarati često spominjanim razlozima za taj nesretni rat. Ono što neprekidno slušam ionako nema smisla, netočno je i plasirano običnom puku kako bi ga se odvelo na stranputicu u pokušajima da se razmišlja. Naglasak stavljam na pokušaje jer danas je u glavama Hrvata sve poprilično automatizirano i neupitno programirano. A oko glava nevidljiva je opna bez koje bi Hrvat umro od navale informacija iz realnog svijeta kojeg malo tko pojmi.

Spomenuh iluzije tijekom rata i ovog poslijeratnog razdoblja. Zašto prosječan Hrvat ne vidi dalje od svog nosa? Možda je problem u magli? Neki utjecajni ljudi ulizivačke hrvatske prošlosti, a i neki naši suvremenici koji čudnim stilom pjevanja pjevaju još čudnije pjesme, bivali su u pravu kada su spominjali periodičko dizanje nekakve magle. No bili su samo djelomično točni dok su apelirali da takve vrste nepogoda. Ako mene pitate, magla se nikada nije ni dizala. Otkako je tlačitelja i potlačenih, ona nas neprekidno obavija. Maglu nam na oči već počinju stavljati sami roditelji u prvim mjesecima i godinama odgoja. Tradicijski se prenose biblijske bajke koje ne umiru čak ni u trenu kada umru dječje iluzije o Djedu Mrazu i čudovištima iz ormara te ispod kreveta, djecu se uči bespogovorno slušati autoritete bez obzira na to kolika sranja izlaze iz njihovih glava i usta, navikava ih se na navodnu istinu kako se život na matičnom planetu mora plaćati itd. Valjda onda nije čudno što mladi kasnije totalno prolupaju, izgube sebe u potpunosti te napokon odrastu (čitaj: na mnoge načine umru prerano). Društveno hijerarhijsko uređenje isključivo podrazumijeva ciljano stvaranje magle kako bi ljudi u procesu izgubili sebe i više se nikada ne pronašli. To je stvar kontrole, te najveće zavjere protiv čovječanstva ikada. U svom tom procesu vladanja vanjskih entiteta nad nama samima ljudi nepovratno počnu sebe i svijet shvaćati na potpuno pogrešne načine. Glumimo nekoga i nešto što zapravo nismo. Zbog toga nikada nismo zadovoljni sobom niti nekim drugim, imamo uvelike smanjene sposobnosti za voljeti sebe i druge. Okus ljubav koja se kuha u hrvatskom kotlu gluposti varira od mržnje do također izrazito štetnog i pretjeranog sebeljublja.

A kada mislimo da smo svoji dok to ni približno nismo, podrazumijeva se da onda netko nama vlada – svakim našim trenutkom života, svakom našom navikom. Nalazimo se na nečijoj pokretnoj traci i do penzije polagano, ali sigurno kročimo kroz tvornički proces proizvodnje poslušnih radilica koje nikada ništa ne propitkuju. Ponekad me fascinira činjenica tek nekolicina, usudim se reći mnogo manje od 1% populacije, upravlja životima svih ostalih. Kako smo od stoljeća sedmog izrazito ulizivački nastrojena „nacija“, čak ni hrvatski vladari koji se danas biraju apsolutno smiješnim i suvišnim izborima nemaju vlast nad narodom, već to čine veće i jače sile izvan „naših“ granica. Čine to preko lokalne mafije u saborskim i korporativnim klupama. Oprostite, jesam li to ponovo pogriješio pa upravo spomenuo mafiju? Ispričavam se još jednom. Naime, pripadnici mafije obično ne diraju ostale, ne dotiču se naroda, već se kolju među sobom. A lokalni državni vrh udara isključivo po svim kategorijama postojanja svakog od nas pojedinačno.  Nadalje, uhićenja pojedinaca iz tog vrha zapravo su predstava za hrvatsku trulu moždanu masu koja time stiče dojam o nekakvoj borbi protiv korupcije i kriminala općenito. Dodajmo još i to da je ovdje nekima bolje u zatvoru, nego drugima u stanovima i kućama pod teretom kredita.

To što neki borave u zatvoru ne znači da mi ostali živimo slobodno. Krediti, religija – samo te dvije stvari čine nas 100%-tnim robovima. Slobodan čovjek ne zahtijeva prisutnost autoriteta. Slobodan čovjek ne sluša autoritete kao što su neki od Srba slušali prije 20 i više godina. Slobodan čovjek ne može se nikako osjetiti ugroženim ukoliko je putem medija čuo da ga neka skupina ugrožava. Samo umno porobljena masa skače na tuđi mig. Tih loših godina svjetska se elita poigrala s Balkancima na način kako to i danas čine po čitavom svijetu. To je uvelike unazadilo zemlje Jugoslavije, a za daljnje kretanje unatrag sada se brinu sami istrenirani narodi. K tome su na to još i ponosni. Nikako da dođu k sebi i priznaju si da su nasamareni i nahuškani jedni na druge. A ta umjetno stvorena podjela živi i danas te se prenosi na potomke nasamarenih.

Što se potomstva njihovog tiče, svi znamo gdje su oni bili devedesetih. Nisu postojali. Stoga je tužno trpati ih u ladice grijeha ili postignuća njihovih predaka, ne dopuštati im da zaborave nešto čemu nikada nisu ni svjedočili. Još je tužnije kada oni druge pitaju gdje su bili devedeset i prve. Ovdje je normalno birati strane. Razumljivo je imati ili barem tražiti neprijatelja ukoliko on trenutno ne postoji. A ponuda je ogromna, uvijek postoji netko tko drugima isporučuje i servira neprijatelje. Podijeljenima se lakše vlada i podmeće kontrola. Međutim, svi su spremni ujediniti se u mržnji prema čovjeku kojemu je stalo do ljudi. Da, dobro ste shvatili – svih ljudi, svoje vrste. Valjda su najgori papci oni koji u drugima ne traže neprijatelje. Sudeći prema ponašanju Hrvata, svi su ogrezli u generalnom nedostatku ljubavi. Izgubljeni pogled Hrvata odaje taj manjak. Svi traže tu ljubav, a kad pronađu onu koja istinski vrijedi, onda u njoj vide problem kojeg treba po kratkom postupku riješiti. Ako voliš ljude, onda voliš i Srbe, naravno, a to ovdje nije baš lijepo reći. Uvijek se nekako sjetim Biblije i opisanog postupka prema čovjeku koji je promovirao ljubav. Dobro je dok ti tvoj bog govori da siluješ i ubijaš, ali kada ti sugerira da voliš, onda ga bez ikakvih problema pribiješ na križ kao primjer svima.

Na određeni sam se način u više navrata osjetio „razapetim“ u trenucima kada bih pogledao u sebe, a potom javno istupio s mišljenjem. Nedavno sam ponovo komentirao na jednom poznatom hrvatskom portalu kako bivanje topovskim mesom u službi bilo koga pa tako i predsjednice Hrvata – nije baš nikakav ponos. To meso o kojemu se u članku pisalo pozvano je, a možda će biti i prisiljeno, ovisno od situacije s NATO-om koji harači po svijetu, da ratuje protiv imaginarnih neprijatelja. Dobra prilika za nezaposlenog Hrvata da zaradi za svoje dijete dok ubija tuđu djecu na tuđem teritoriju. Kakav je to svijet u kojemu NATO nastavlja tamo gdje su nacisti stali, a običan puk u tome vidi priliku za zaradu koju će ionako potrošiti u kladionici i birtiji? Komentare na moj komentar tada se nisam usudio čitati, ali sam od nekolicine dobrih ljudi čuo sažetak onoga zbog čega su mi danima iskakale stotine notifikacija na profilu unutar društvene mreže. Ono što su mi prenosili nije me ni najmanje iznenadilo, ali me svejedno rastužilo. Pogađate – pojavilo se mnogo pitanja o mjestu mog boravka početkom 90-ih. Potom sam odlučio ostaviti još komentar do dva i tada sam izrekao nešto najstrašnije što prosječna otupjela hrvatska nakupina mesa, kostiju i kože može čuti. Da, ukoliko djecu nerođenu 90-ih zanima gdje sam tada bio, odmah velim da sam živio na prvoj crti. Imao sa tada dovoljno godina, vidio sam što se događa, bio sam akter sa svojom ulogom u svemu i u neprestanom strahu za vlastiti život i život ostalih članova moje obitelji.

Prvo smo bježali u zaklon, a kasnije smo se prepustili igri slučajnosti te stavili glave u lutrijski bubanj. Jedan razred osnovne škole gotovo sam preskočio, a prastare informacije vrlo upitne točnosti (školsko štivo) počele su zamjenjivati nove informacije, uglavnom putem medija kojima je većina, kao i danas, vjerovala. Danas pak imamo dokaza i snimaka vijesti s obiju zaraćenih strana prema kojima je sasvim jasno vidljivo da su vijesti stizale izvana te da su bile kreirane unutar stranih država koje su bile „tako zabrinute za situaciju na Balkanu“. Voditelji na hrvatskoj i srpskoj strani čitali su jednake tekstove, samo što su na hrvatskoj strani na prazno mjesto u „blesimetru“ stavljali riječ „Srbi“, a na srpskoj riječ „Hrvati“. Zlo se događalo i to uopće nije sporno, ali ga ne treba više bilo čime pravdati i zasigurno je, kao i uvijek i svugdje do sada, učinjeno na obje strane, ponajviše nad nevinima i nezainteresiranima za prolijevanje krvi. Sve je bilo potaknuto izvana i pogonjeno interesima stranih država. Hrvati su ovdje klicali Nijemcima kao spasiteljima i pomagačima, ali ne bih rekao da su svjetske sile ikome pomogle pa tako i nama. I dalje možemo svjedočiti jednakim principima zametanja ratova na tuđem teritoriju, pogledajmo što danas čine NATO i SAD. Jedno je uvijek sigurno – napadačka strana uvijek je prethodno zavedena i nahuškana na idućeg „neprijatelja“. Ništa u vezi ratova nije spontano.

Uništena djetinjstva i generacije slavonskobrodske djece, konstantni napadi minobacačima, topovima, bacačima raketa, avionima, po 200 granata dnevno na mali grad i njegovu okolicu, pad Bosanske Posavine (što je Sl. Brod činilo gradom na prvoj crti obrane), hrpe zgužvanog metala, razbijenih crijepova i cigle, usijanih šrapnela, leševi koji plutaju Savom, otkinuti udovi branitelja koje su vozili po pretrpanim hodnicima brodske bolnice, komadi mesa i lokve krvi po gradu, pucanje po nama iz ručnih i protuavionskih strojnica (preživio 2 puta samo to) – u svemu tome bio sam akter i najbliži svjedok poput ostalih mojih sugrađana. Mnogo djece izmješteno je tada po Podravini i Istri, a moj brat i ja ostali smo s roditeljima proživljavati sve gore navedeno. Majka je na puškometu pored Save svakog dana išla na posao, a otac radio u najugroženijem dijelu grada gdje se nalazila popularna, a današnjom politikom uništena tvornica. Niti jednog dana nisam znao hoću li ih ikada ponovo vidjeti žive, a svoje dječje dane provodio sam u osluškivanju napada te kalkuliranju (prema zvižduku projektila) oko toga gdje će i koliko blizu koja granata pasti. Zar dijete od 11 godina to mora znati? Ginuli su nam znanci i prijatelji, a rodbina je protjerivana sa svojih kućnih pragova.

Bilo je mnogo krvi, vatre, prašine, dima i suza, ali tada smo se još uvijek znali smiješiti i inatiti. Smijem se i danas, nemam problema s time kao većina ljudi koje poznajem, a koji su danas depresivni, obeshrabreni, poremećenih života i zabrinutih za egzistenciju njih samih i njihovih obitelji. U probleme su ih doveli ljudi kojima su vjerovali i za koje su glasali, što mi osobno nikada nije palo na pamet – sudjelovati u izborima. Bilo je svega ružnoga i svemu sam bio svjedok, niti milimetra nismo ustuknuli pred granatama kao što danas ustuknu svi oni hrabri komentatori na portalima kada im napišete samo jednu iole inteligentnu rečenicu po pravopisnim pravilima. I ne biste vjerovali kako se danas unatoč tome ne mora razmišljati kao što većina razmišlja. Koliko god je za običnog Hrvata ta činjenica grozomorna i koliko god ju ne vole čuti –ima onih koje loši ljudi nisu uspjeli pobijediti, onih koji su uz napor ostali ljudi. Postoje oni koji su odgajani u kršćanskom duhu, a ipak su naučili barem nešto iz toga, npr. praštati. Da, u nas je prosto nevjerojatno da se netko drži kakve nauke i kakvih moralnih pravila, da voli jednako, da ne traži krivce, da prašta te da se općenito ne ponaša abnormalno licemjerno po pitanju prakticiranja religije u životu.

Da se razumijemo u potpunosti, ne želim ovim tekstom veličati samog sebe. Određena razina samosvjesnosti koja bi svima trebala biti normalna ne treba se miješati s prepotentnošću. Prizemljenih ljudi kao takvih ima, možda malo, ali postoje. Ono što želim pokazati jest to da je moguće oporaviti se od trauma te naučiti oprostiti, da se može biti razuman i svoj u priličnoj mjeri, da nije nužno mrziti i urlati na sve strane „protiv sam ovoga i onoga“. Sasvim je moguće bilo biti tamo gdje ljudi niskih strasti i inteligencije ne vjeruju da se moglo biti, a poslije opet biti normalnim. Nisu svi postali domoljubi – neki nisu zaboravili voljeti sebe, druge i svoju zemlju, onaj aspekt zemlje koji nema veze s apsolutno nebitnom himnom i zastavom. Ne znam da li razumijete skrivenu poruku, ali ne sumnjam da će ju netko upravo prokljuviti. Što neki mrzitelj svega, glave isprane medijima, može imati od toga da skupa s njim mrzim? Zašto netko progovara o ljubavi, a ne želi ju nikome drugome? Zašto netko misli da bismo trebali mrziti susjede, a onda očekivati bolji život za sve nas? Oprostite, ali to su samo neke od odlika iznimno poremećenih osoba. A ti poremećeni ljudi mnogi su naši sugrađani koji neprimjetno svaki dan hodaju ulicom i misle o tome koga bi idućeg trebalo strpati na odjel kakve domaće psihijatrijske bolnice.

Mržnja, nepraštanje, štovanje religijske zlatne teladi i političkih autoriteta (sve je oko nas zlatna telad ako ne vjerujemo u sebe same), glasanje na izborima, konstantno podsjećanje mladih ljudi na nešto s čime oni apsolutno nemaju veze – kako netko ima obraz sve to prakticirati i veličati, a potom negodovati jer mu je loše, pitati se što krivo čini pa ga vlast tako iskorištava i vrijeđa na svim razinama postojanja? Ne znam, vidim samo da svi urliču i pametuju oko toga kako se treba živjeti, što je život i što su životne vrijednosti kojih se treba pridržavati, a više od polovice ih ne zna što je život i kako treba bivati na ovom svijetu. Učili su me kako je oprost dobar, stoga i praštam. Učili su me o jednakosti rasa i nacija i hvala im na tome – iako bi o tim stvarima bilo normalno i poželjno sam zaključivati, nije to tako teško, zar ne? Učili su me da priznajem greške. Pa kako nas je onda tako malo ostalo i kako to da su učitelji na većinskoj tamnoj strani? Gdje je ta famozna mudrost starije hrvatske populacije?

Neki od začaranih krugova, koliko god to teško i bolno bilo – moraju se prekinuti. Vele da je glupost definirana situacijom u kojoj se neprekidno ponavljaju iste greške uz očekivanje sasvim drukčijih rezultata. Pa ne budimo onda glupi. Shvatimo kako ne možemo vlastiti život predati u tuđe ruke, ruke autoriteta kojima se daje važnost, a potom očekivati da nam se životi odvijaju prema našim planovima. Ako nemamo odgovornost za vlastiti život, ako smo ju dali drugome, povratnom vezom možemo dobiti samo kontrolu, zauzdavanje i nesreću. Ako ne damo djeci da zaborave, glupo im je onda željeti bolji život nego što smo ga mi sami imali. Ako mislite da vam je život užasno loš, a ne želite ništa mijenjati, onda ostanite u birtijama i crkvama i nemojte, molim vas, izlaziti na ulicu. Na njoj je ionako previše zombija s transparentima.

Često sam vani na zraku, ne zanimaju me izlozi, reklame, serije i dnevnici, nije mi novinski papir važniji od onoga za brisanje guzice, ne padam na glas s oltara koji izlazi iz usta čovjeka koji ne upražnjava seks (manjak zdravog seksa - uzrok mnogih frustracija, tim ljudima ne vjerujem), gospodar sam svog mobitela, a ne obrnuto. To čovjeka neminovno dovede do svojevrsnog pročišćenja više osjetila pa se može lakše prodrijeti pogledom u duše ljudi koji migolje ulicom. Tako su istrošeni, rastreseni i zbog toga rahli da taj pogled sasvim lako prolazi u dubinu kada im se pogleda u oči. Sve se na licima vidi. Neki me pokušavaju sputati i opomenuti me jer navodno previše gledam i pridajem pažnju svemu oko mene, da se zbog toga svega previše živciram. Kako nekome tko ima zamućen pogled dočarati nečiju nezagađenu percepciju, čistu u dovoljnoj mjeri da nije potrebno uopće ulagati napor i vlastite živce da bi se nešto odmah uočilo?

Možda vjerujete u bogove, možda u sebe – bilo kako bilo, u svakom slučaju imajte na umu da ste podareni svojim čulima. Zato je prava šteta biti u potpunosti psihofizički funkcionalan, a odbijati primati informacije koje su nam svima na raspolaganju. Dapače – to je vrlo neodgovorno ponašanje. Nemojte mi pričati kako je život težak ukoliko jedva podnosite sebe i druge oko sebe. To nije teško. Mnogo je teže svjedočiti tom bezumlju, a ostati koliko-toliko normalan. Mrziti je lako. Za voljeti treba uložiti malo truda. Pamtiti zlo je lako. Za oprostiti treba biti dosljedan barem učenjima religije na koju se netko poziva. Činiti razdor među ljudima je lako, a nakon toga vladati je još lakše. Spajati i krpati rupe – za to treba imati srca. Koliko vidim, moji sunarodnjaci svjesno i svojevoljno zaobilaze sve puteve za kročenje na kojima je potrebno uložiti trud, a s druge strane govore kako nema kruha bez motike. Pa za kojeg vraga se onda očekuju nekakvi rezultati i blagostanje u životu, ako se svim silama odbija živjeti u punom i pravom smislu?

Na kraju ću postaviti pitanje svima koji blesavo ispituju gdje tko bio '91. – gdje ste vi sada? Svoji na svome svakako niste. I nemojte zamjeriti ako nanjušite koju molekulu frustracije – osjećam se ipak odlično s obzirom na to što često čujem kako nisam čovjek jer volim svoju vrstu i ne volim birati strane. Dapače, osjećam se zahvalno jer sam '91. bio tamo gdje sam i trebao biti – u žiži događanja. To mi je dalo priliku da učim i rastem kao čovjek, a svakako mi je dalo potpuno pravo da ratne godine i godine poslije rata komentiram na ovako neuobičajen način. 1991. g. imali ste priliku učiti o životu. Neki su to i činili, eventualno su dali i svoj život da nas obrane od korporativno-vojne zvijeri. A ovi ostali – neka još uče pa možda jednog dana i dosegnu razinu s koje bi mladi čovjek i dijete mogli čuti koji koristan savjet. Pošto se evolucija tako sporo odvija, a nerijetko i okreće smjer, do idućeg rata vas pozdravljam