Znam da ništa ne znam!
Znam da ništa ne znam!
Moja najveća želja ikada bila je da naučim funkcionirati kao robot. Smijte se vi i mislite koliko hoćete da je ovakva izjava, izjava poluludog ili sasvim ludog čovjeka, ali robotu je najbolje, napravi ono što mora, za što je programiran. Bez osjećaja, razmišljana i na kraju ono što je najvažnije, bez ikakvih posljedica. Bile one dobre ili loše, posljedice su nešto što nam život čini kompliciranim. Posljedica ljubavi je ili vječni odabir ili slomljeno srce. Posljedica karijere je ili novac ili zakinuti socijalni život. Posljedica dobrohotnosti je ili naivnost i izigranost od drugih ljudi ili vrlo rijetko skromno nagrađena. Na kraju krajeva kakav god karakter bio, posljedice te koštaju razmišljanja, analiziranja, neprestanog traženja odgovora na nikada odgovorena pitanja. Eto sada vidite da je lakše biti robot. Samo robot nije čovjek, niti čovjek ikada može biti robot.

Hitler je, ili ajmo reć' 'hitlerovci' su ubili više od pet milijuna Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata, međutim isti je taj Adolf Hitler sa svojih 40 godina života ludo zavolio 17-godišnju Evu Braun. Priče kažu da ga je ušutkivala kada je previše pričao i da je vikala na njega kada je kasnio na večeru. Teško je zamisliti jednoga Hitlera da šuti dok se neka mala ženica, sa svega 50-tak kilograma, dere na njega. Ipak, isti je to čovjek, i ovaj što je slao ljude u plinske komore i ovaj što je izgubio moć govora kada je u uredu Heinricha Hoffmana ugledao Evu. Puno me toga impresionira ovdje. Možda je najbolje pitanje, da li je onda čovjek u srži dobar ili loš? Ili je oboje, samo je do situacije? Može li čovjek istovremeno voljeti i mrziti? Može, jer takvi smo po prirodi, sebični u ljubavi, a svemoćni u mržnji.

Svaki vojnik koji je ikada uzeo pušku u ruke, zna za što se borio, za ideologiju, domovinu, neka bolja vremena. Isto tako svaki taj vojnik zna da kada je išao jedan na jedan s neprijateljem, taj čovjek s druge strane, može biti i vjerojatno je nečiji sin, otac, muž, brat...Ali netko će od njih prvi zapucati. Netko će morati jednu od dvije posljedice staviti na stranu. Kako ovdje procijeniti da li se radi o dobrom ili lošem čovjeku, kad se iskonski radi o čistoj neophodnosti? Robot s početka priče bi pucao, odmah, instantno, čim bi naciljao metu. Jer on ne zna za emaptiju, tu smo povlašteni mi ljudi, ali humanost gubi na cijeni.

Čisto filozofiranje, čista dubioza. Možda pretjerana. Ali moramo biti svjesni da je čak i jedan Mao Ce-tung usprkos svom čvrstom karakteru i uvjerenju koje se svodilo na razmišljanje; „...kad razmislite o tomu kako društvo gleda na brak, shvatite da to nema veze s ljubavi”; oženio svoju istomišljenicu Yang Kaihui. Da je jedna Željezna Lady, koliko god 'željezna' bila, lijegala pored Denisa skinute maske i bila ono što jest – žena, ljubavnica.

Kada bismo sve znali, život bi izgubio smisao. Sigurna sam da je ljubav, bila ona prema jednom čovjeku ili čovječanstvu uopće, jedna od tih stvari koje ne možemo zasigurno, ali niti ne trebamo, vjerojatno, spoznati. Ona je pojava koju nikada ne možemo do kraja istražiti niti dosegnuti njeno konačno značenje. Ljubav je posljedica sama po sebi, jedina besmislena posljedica koja ima smisla u svome postojanju. Možda stoga i jesmo povlašteni što ju barem ponekada imamo prilike osjetiti.