Eva Plavšić i Filip Beketić - najljepši snaša i momak 53. Đakovačkih vezova
Eva Plavšić i Filip Beketić - najljepši snaša i momak 53. Đakovačkih vezova
I na ovogodišnjim Đakovačkim vezovima održane su revija i izbor najljepših snaša i momaka u narodnim nošnjama. Glavne nagrade ove su godine otišle u Brodsko-posavsku županiju. Najljepšom je snašom u narodnome ruhu proglašena Eva Plavšić iz Beravaca, a najljepšim momkom Filip Beketić iz Lužana!

Eva Plavšić, snaša iz Beravaca, pobjedila je u svečanoj ženskoj narodnoj beravačkoj nošnji starijoj od sto godina.

"Riječ je o šlinganom šotesu, rukom šlinganom, široki rukavi su šotesno tkani, rubina u četiri široka stupa, čošak krpan zlatom preko kartona sa svilenim pranđama i smeđi pregač. Na glavi sam imala svilenu maramu od gugine svile. Spremila sam se na misu na Duhove. A nošnja je od pokojne svekrve, izvukla sam ju i obukla iako je svekrva umrla nema ni godinu dana, a ja već ožalila..." ispričala nam je Eva, inače poznata čuvarica tradicijske baštine, kolekcionarka i izrađivačica narodnoga ruha. 

Filip Beketić (23) iz Lužana na ovogodišnjoj je Reviji Đakovačkih vezova pobjedio u kategoriji momaka u narodnim nošnjama – i sasvim zasluženo ponio titulu najzgodnijeg. I to u nošnji svoga djeda, otkanoj davne 1932. godine. 

"Riječ je o svagdanjoj, prostoj muškoj narodnoj nošnji koja je izrađena prije 2. svjetskog rata, davne 1932., a nosio ju je moj djed. Takve su nošnje nosili mladi momci u rano ljetno vrijeme u svakakvim prigodama. Ja sam se evo spremio u bakljara uoči Ivandana, kada su momcu na utvajima kraj Save pripremali Ivanjske krijesove, preskakali ih i družili se u noći uoči bagdana svetog Ivana", ispričao nam je Filip priču koju je o ovome dravnom običaju sam napisao i interpretirao, prema kazivanjima baka i djedova u svome selu. A baklje koje su ti momci nosili pravile su se od raznoraznih grana, slame i sijena. Svaka je grančica značila određeno blagostanje, radost, sreću, mir, ali i zaštitu od raznih uroka, boleszi i zloduha.

Danas u selima Brodskog posavlja ovakvih običaja više i nema, a od zaborava ih čuvaju tek rijetki mladi zaljubljenici u tradiciju i slavonsku baštinu, kakav je i Filip, inače poznat i po još jednoj posebnosti – kao jedini momak medicinski tehničar u službi primalje odnosno babice na odjelu ginekologije slavonskobrodske Opće bolnice.

Na velikoj potpori u svemu, zahvaljuje svojoj obitelji, majci, ocu, sestri, ali i objema bakama koje su mu usadile ljubav prema baštini i tradicionalnim vrijednostima naše Slavonije. Takđer i, brojnim drugim bakama i didovima u susjednim selima koji su mu prepričavali kako je to nekoć bilo. Filip je to sve neumorno upijao, zapisivao i dramski oživljavao prenoseći svima gdje stigne, kroz djelovanje u lužanskome KUD-u Graničar, a osmišljava već godinama igrokaze vezane uz drevni običaj čijala perja. Također, skuplja narodno ruho i stare dijelove nošnji i ženskih i muških.  

"Sve je manje nas 'ludih' koji obožavamo slavonske narodne nošnje i baštinu. Mladih koji bi to nastavili nema puno. Još koji momak se možda i nađe, ali cure više neće da se spremaju u nošnju", kaže nam Eva. I Filip se slaže s njom i potiče mlade neka se odluče baviti očuvanjem narodne baštine  jer – vrijedno je poznavati svoje korijene, smatrajući da kroz djelovanje u kulturno umjetničkim društvima danas možemo najbolje očuvati od zaborava sve no što su nam u naslijeđe ostavili naši stari...