Usnula sam čudan san...

Usnula sam čudan san. Utoliko čudan jer sam se u snu probudila. Bila je subota. Ustala sam. Oprala zube, otuširala se, sve baš kako treba, sve baš kao i inače. Krenula sam na tržnicu. Jer subota je dan za tržnicu. Pogotovo na ovako lijepu subotu kakva je u mome snu. Znate onakve subote koje svi volimo? Sunačane, proljetne, umjereno tople...One subote koje obožavamo provesti vani, na kavi, uživajući...Ufff, baš lijepa subota moram vam reći.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 23.03.2016
Usnula sam čudan san...


 Putem sam srela prijateljicu. Nismo stale i pričale, jer mi se činilo da žuri. Samo je odmahnula rukom i doviknula; „Slaba je neka ponuda ovoga vikenda!“ Hmmm...na našoj tržnici nikada nije ponuda slaba. Znam da su vremenske prilike bile pogodne za razvoj agrokultura, pa se time više pitam, otkud mojoj prijateljici takva olaka tvrdnja?! Možda samo nije uspjela naći što je tražila pa je malo nervozna. Šteta. A tako lijepa subota. Nastavila sam dalje. Malo, ali jako malo tjeskobna. Opet se pitam zašto je prijateljica rekla tako nešto, zar ću stvarno na kraju po salatu morati u Konzum?!! Pomislim i sama se sebi nasmijem, dodajući svojim mislima, ne dao Bog većeg zla od Todorićeve salate. Puno bolje raspoložena krenem dalje.

Vidim  na nekoliko stotina metara da je gužva veća od uobičajene subotnje gužve. Što li se to događa danas?! Pokušavam škiljiti, iako imam jako dobar vid, radim to iz znatiželje, jer ne mogu dočekati da doznam što je to privuklo toliku masu ljudi. Ubrzavam korak. Na ulazu tržnice su stotine ljudi. Sada i da hoću ne mogu odkrenuti pogled prema naprijed. Ne mogu se okrenuti i otići kući, moram saznati što se događa. 

„Donesi im vode! Žedni su.“ Prvo je što čujem kada sam utonula u tu hordu ljudi. Mojih 'metar i žilet' mi ne dozvoljavaju da vidim išta oko sebe. Ali idem naprijed. Idem prema tim glasnim glasovima, prema kojima mi se čini da idu svi.

Tržnica je baš kakva jest inače. Sve je po dobroj staroj, sigurnoj navici. Gužva se prorjeđuje pa odlučim poći prema štandu na kojemu uvijek kupujem povrće. Ne voće, isključivo povrće, jer Mara ima najbolje povrće, a Kata ima najbolje voće. Prilazim štandu, ali nema Mare. Umjesto nje na istom mjestu stoji brkat, krupan muškarac. Pogledao me tamnim pogledom i pitao, dosta grubo, znam jer sam se u snu zatresla; „Što trebaš? Gukni!“

„Trebam mrkve, ljubičastoga luka i zelenu salatu.“, iznenađujuće prisebno odgovorim, ali sa vidljivim strahom u očima. I ne bi me možda ništa više u tom trenutku iznenadilo nego ono što je upravo napravio. Počeo se smijati. Jako. Prodorno. Bolile su me uši toliko da sam mislila da će prokrvariti. Pobjegla sam. Tek iza ugla jer dalje nisam ni mogla od silne gužve. 

Tek tada, kada sam s rukama na ušima sjedila naslonjena na betonski stup u onome natkrivenom dijelu tržnice, tek tada sma uhvatila vremena da se osvrnem. Istina, bila sam na pijaci, ali na ovoj se pijaci nije prodavalo voće i povrće. Prodavali su se ljudski životi.

Teško je zamisliti da ovako nešto mozak uopće može izmisliti, ili nije? 

Lijevo od mene, taman u ravnini mojih očiju, na svega dva metra stajao je štand, isti kao i svi drugi štandovi, samo na ovome su pisale potpuno druge cijene. Cijene pojedinoih ljudskih života. Pa je tako rukom napisano, ofrlje ali krupnim fontom na smeđem kartonu:

  • MUSLIMAN – 100 eura
  • ŽIDOV – 150 eura
  • KATOLIK – 200 eura
  • BUDISTI/HINDUISTI – 250 eura (SE)
  • AGNOSTICI/ATEISTI – 250 eura (rijetki)
  • OSTALI – od 100 do 300 eura

Na trenutak sam zastala, baš kao i zemljina orbita. Ili je to nešto što sam tek poželjela u tom trenutku. Želudac mi se zgrčio. Bolio me; ne, pekao me. Ustala sam jedva i počela trčati. Zabijala sam se u ljude oko sebe. Svaki puta kada bi se zabila u nekoga, vidjela sam ta lica. Svi su ovdje bili iz istoga razloga kao i ja – zbog znatiželje. Obilazili su, gledali. Na nekim štandovima su bile potpuno druge kategorije prema kojima su se prodavali ljudski životi. Bile su tu podjele prema nacionalnosti, podjele prema seksualnom opredjeljenju, podjele prema boji kože, pa čak, ono što me najviše šokiralo dok sam gotovo nadrogirana bauljala tom tržnicom, bio je štand koji je ljudske živote sortirao prema starosti. Tako su pod najvrijednije duše navedene one neiskvarene, čiste i mlade. 

Cijene su bile niske. 

„Zašto su cijene toliko niske?“, pitala je jedna žena iza mene, više onako u zrak, očekujući bilo kakav suvisli odgovor na tako nesuvislo pitanje. „Danas je akcija.“, brzo je stigao odgovor od onoga istoga brke. Pogledala sam prema njemu, zadnji puta, jer sam znala da moram početi trčati...

I trčala sam tako. Trčala sam imama osjećaj satima, kilometrima, baš kao Terry Fox '80.-te. Plakala sam i trčala, a zatim sam stala. Nije više bilo sunca, ni subote, ni tržnice, ni krupnoga brke. Pomislila sam hvala Bogu, sada ću se probuditi...

Blesavo je to što kažu kako sanjamo tek nekoliko minuta nakon što utonemo u san i nekoliko minuta prije nego se probudimo. Kako je onda moguće da ja svoj san još sanjam?! Kako je onda moguće da se još nisam probudila?!

Zadnje vijesti

Plenković dao punu potporu Špiceru i kandidatima u šest općina za drugi krug izbora

Duspara se uplašio Špicera: Gradonačelnik onemogućio struju za izborni skup HDZ-a

Esaa Club Night party

VIJESTI

Premijer i predsjednik HDZ-a u Slavonskom Brodu

Plenković dao punu potporu Špiceru i kandidatima u šest općina za drugi krug izbora

NAJČITANIJE DANAS

by Tomislav Siser

Ljeto je pred vratima, vaga pod krevetom – upišite Spartan treninge!

FOTO GALERIJA

Štandove klastera "Slavonska košarica" posjetili i ministri Cappeli i Tolušić

Vokić: Ljudi zovu i pišu, svi žele uživo doživjeti priču o mojim rodama

Prvo mjesto osvojio Danko Drobnjak

I ove godine će brodski maturanti pokazati zašto su najbolji!

Koncert Joleta i veliki vatromet povodom Dana grada