Taj ludi ritam jazza!

101 brodska priča od Zvonimira Toldija napisana i u knjigu dana

Autor: Dunja Kokanović | Datum objave: 07.02.2016
Taj ludi ritam jazza!


I danas svaki dan mora sjesti za stari bečki klavir, kupljen od Otta Vernića, i svirati, svirati. Supruga već bude i ljuta na njega, zna i podviknuti, da tiši bude, jer ona ne može slušai radio. A, gospodin Đuro Nakarada svira od svoje šeste godine. Tada mu je jedan očev kolega poklonio tamburicu i učio ga na nju spretno prstima prebirati.

Godine 1923. doselio je iz Koprivnice u Brod na Savi. Otac je bio carinik u carrinarnici na Vijušu, a i stanovali su tada u Vrazovoj ulici. Kada je krenuo u Gimnaziju, svirao je u Đačkom tamburaškom zboru škole. Vodio ga je Ipika Vilagoš, sin šnajdera iz Mesićeve kraj Kazina, Đurin kolega iz razreda izuzetno glazbeno talentiran dječak. Bili su nerazdvojni. Svirali su na sijelima literalnog društva „Mesić“, sijelima Kola trezvene mladeži „Jedinstvo“, također pri Gimnaziji.

Svrha društva „Jedinstvo“ bila je širenje trezvebosti, borba protiv alkoholizma, članovi su pisali referate, a sjeća se da su po gradu pratili i fotografirali pijance, sami razvijali fotografije, pa na sijelima zorno prikazivali pogubnost alkoholizma.

No, Đuru je više mučilo što je bio mali, pa je marljivo vježbao u „Sokolu“ od svoje šeste godine, a na Vijušu igrao nogomet, jer mu je i to preporučavano za sitniji uzrast. No, narastao nije

Vijuš je tada bio raj. Tu je bilo ograđeno igralište „Marsonije“, te još deseci okolnih „igrališta“ gdje su djeca nedjeljom do iznemoglosti tepla lopte. Tu su vožene moto trke, bio je uređen teren za konjske trke. Otmjene Brođanke znale su, kao u Ascotu, doći na Vijuš u najnovijim modnim kreacijima, s obveznim šeširima, dovesti se taksijem...

No, vratimo se Đurinom muziciranju. Njega su osim tamburice (u starijim razredima gimnazije svirao je u Skautskom tamburaškom orkestru), zanimali i drugi instrumenti. Klavir ga je najviše privlačio. Privatno ga nije mogao imati, pa je po sat vremena ranije dolazio u Sokolanu i tu na klaviru sam vježbao. Njegova sestra išla je na satove klavira kod učiteljice gđe. Vasjute (stanovala je u kući gdje je danas obitelj Lukenda u Mesićevoj), a kada je jednom otišao s njom tamo i sjeo za klavir, učiteljica se nije mogla načuditi da je sve to sam naučio. Oduševljena, uzela ga je besplatno podučavati.

No, i Brod je kraj dvadesetih i početkom tridesetih godina osvajao jedan novi ritam – taj ludi ritaim jazza! Svirao je jazz orkestar Nikice Kerdića; on na klaviru, Edo Vilagoš na bubnjevima, Braco Leskovac svirao je bas, Marko Barišić trubu,... a svirale su još i tambure.

Ipika Vilagoš predložio je da i oni osnuju svoj jazz orkestar. Rečeno – učinjeno, a instrumente koji su im nedostajali posudili su. Saksofon je tada bio u modi, hit instrument, katkada su imali i po tri saksofona u orkestru, pa klarinet, dvije jazz trube, bubnjeve, klavir. Raskošni američki tonfilmovi bili su puni inspiracija. Big-band, veliki sastavi Bennya Goodmana, Duke Elingtona, Counta Basiea... palili su publiku. Najpopularniji je bio ritam swinga. U brodskim knjižaraa mogle su se dobiti štampane note najnovijih hitova, note je donosio i „Svijet“ iz broja u broj.

 Svirali su na čajankam u „Tri gavrana“, nedjeljom od 16 do 20 sati, pa su svirali zabave u „Kasinu“ i „Centralu“. A ljeti, za ferija, „Žensko dvorište“ Gimnazije bilo je ljetna bašća „Centrala“, stol do stola, sve do Korza i sve je to bilo puno kada je svirao njihov jazz orkestar.

Kada je Đuro završio gimnaziju, teško je bilo zaposliti se, no 1936. Godine primljen je za knjigovođu u Tvornici vagona. Prve tri plaće stavljao je na stranu da može kupiti saksofon, a naučio ga je svirati, to smo zaboravili reći, od ponedjeljka do subote, kada je već nastupao sa svojim programom.

Postava se u orkestru mijenjala. Ipika Vilagoš je otišao na studij prava u Zagreb, ali bio je dovoljno da mu Đuro napiše karticu, ugovorena je zabava tada i tada, i on bi se stvorio u Brodu. Sin apotekara, Fifika Stjepanović, svirao je klavir, Modalek bubnjeve, Gradiček iz Bosanskog Broda znao je biti treći saksofon, a na bubnjevima je svirao i treći brat Vilagoš – Rudi,...

A, što se najviše sviralo krajem dvadesetih i tridesetih godina? Evo, recimo:

Ta čemu svila –Slow-Fox.

Kad gledam tebe ja, kako si mi lijepa sva,

Blistav, bogat taj toaleta sjaj,

Priznat sebi moram znaj: Sjajiš, kao sunčan dan,

Sve na tebi kao san!...

Sonny Boy – pjesma Ala Jonsona iz tonfilma „Luda koja pjeva“

Dođi, dođi, oj Sonny Boy!

Poslan si s neba, ti anđele moj,

Što mi još treba kad imam smješak tvoj!....

Lambet folk:

Znaš li dragi taj lokal, gdje je svake noći bal?!

Gdje svira jazz, taj novi lambet ples!...

A onda će doći mambo „Siboney“, o čarobnoj ženi s egzotičnih laguna i još mnogi, mnogi drugi hitovi: „Marijana“, „La paloma“, „Tango bolero“, Sve ima kraj“, „Violeta“, „Brod plovi za Šangaj“, „Margarita“, „Da barem, tebe nisam sreo“, „Tri palme“, prpožna „Rozamunda“,...

Poslije rata Đurin će jazz orkestar dvadeset godina svirati u legendarnom „Partizanu“, pa u „Najlon bašći“, hotelu „Brod“, kasnije u „Parku“.

Doskora je imao gospodin Đuro u stanu: klarinet, jazz tubu, saksofon, gitaru, citru. Sada, kao što smo u početku rekli, zasvira na klaviru, a čuva još samo drugi saksofon, no svirati ga više ne može. E, kad bi s njim opet mogao kao nekada s lakoćom skočiti na stol i zasvirati neku brzu američku stvar, izvoditi solističke improvizacije što je tada publika najviše voljela. 

Zadnje vijesti

U OŠ Augusta Šenoe održan Noćni čitateljski susret

Umjesto plaće rakija?

Cilj je potaknuti kreativnost pri ukrašavanju vlastitoga doma

NAJČITANIJE DANAS

U sklopu Katarinskog sajma održana kreativna božićna radionica

Cilj je potaknuti kreativnost pri ukrašavanju vlastitoga doma

FOTO GALERIJA

Radionica za učenike "Šest pitanja koja život znače"

"Sjajni momci" 8. prosinca dolaze u Slavonski Brod

42 plesača Top dance na Kupu Hrvatske

Igrači, trener i uprava Marsonije zapalili svijeće u sjećanje na pad Vukovara

Veliki gaf "Ubojstva u Orijent Expressu", pogledajte kako izgledaju planine oko Slavonskog Broda