Svi isti, a ne možemo zajedno

Imala sam možda četiri godine kada sam zbog rata na neko vrijeme s roditeljima otišla u Njemačku. Naša destinacija bio je Hamburg. Nakon zaista dugog i iscrpljujućega putovanja, siđemo tako mama i ja s vlaka u tom obećanom Hamburgu. Trebalo je nekoga pitati za smjer, taxi, javni prijevoz ili barem izlaz. Ja sam jedva znala pričati Hrvatski jezik, tako da mene odmah isključimo kao aktera, zadržite viziju mene samo kao promatrača.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 18.02.2013




Mama je pričala hrvatski, ali od njemačkoga ni nj. Nazovite to sudbinom ili brojnom dijasporom, ali prvi čovjek kojemu se mama Blaža obratila za pomoć, odgovara: „Oooo, naši ljudi. Okle ste? A?“ Varijacije na temu, ali i ja sam ga razumjela. Prva pomisao je bila, taj njemački je 'skroz lagan' jezik. Naravno danas znajući da se radilo o Bosancu, imajući na umu da su bile rane 90'-te i da sam bila u Njemačkoj, zemlji koja je svim narodima istočnog bloka, koji su bježali pred ratom, bili isto što i Garfieldu lazanje, san snova; sada znam da taj susret čak i nije bio četvrte vrste.

Još jedan primjer koliko je naša majka Zemlja zapravo mala, a naša Hrvatska tek igla u sijenu. Prošloga ljeta odlučila sam, ovakva mlada i neobvezna, otići na program koji omogućuje rad u Americi na četiri mjeseca. Jednoga ni po čemu drugačijega od ostalih dana kojima sam radila smjene i po 13 sati, od desetke mušterija koji su na otoku u Sjevernoj Karolini htjele sladoled, ja sam primijetila dva muškarca. Jedan stariji i jedan mlađi. Kod starijega sam prvo primijetila veliki, pravi bosanski nos. Sudili vi mene ili ne zbog stereotipizacije, obratila sam im se na Hrvatskom, a oni u čudu odgovaraju: „Kako si znala da smo iz Bosne?“ Eto, nema tu neke tajne vještine, vjerojatno se osjeti kada ti je čovjek zemljak.

Imam još nekolicinu takvih primjera, međutim shvatili ste poantu. Za jednu zemlju kao što je Hrvatska, koja na nekakvoj hijerarhiji zemalja ni po čemu ne prednjači, a ponajmanje po broju stanovnika, zaista posvuda možete naići na neki 'otisak' hrvatskoga u svijetu. No, nije ni to krajnja poanta ovoga teksta. Krajnja teza je da mi se čini da se bolje slažu taj Bosanac, njegov susjed Amerikanac i Ažarbajdžanac, pa čak i onaj Srbin s četvrtoga kata, nego što se primjerice slažu svi Hrvati u gradiću od deset tisuća ljudi, gdje ih je 50 posto čak i rodbina.

Zapravo samo želim sama sebi objasniti taj ideološki pristup pojmu 'Hrvatstva'. Prema zadnjem popisu stanovništva ima nas više od četiri milijuna. Od toga nas se više od 85 posto, dakle nas Hrvata, izjašnjava kao Rimokatolici. Doduše jezik nam je zaista raznolik da postoji mogućnost da se Istrijan i Slavonac, ukoliko pričaju na izvornim oblicima našega jezika, uopće ne razumiju, ali budimo realni, svi se razumijemo kada do toga dođe. Vidim nas po ulicama kada igra Hrvatska, vidim nas po tribinama kada skače Blanka i kada skija Ivica. Vidim nas tada toliko, da mislim da nas ima i puno više, ali isto tako vidim nas samo nekolicinu kada dođe do prosvjeda. Vidim nas sve manje kada treba izaći na birališta i iznijeti svoj glas. Vidim nas sve manje na ulicama, a toliko smo ujedinjeni kada treba ići na burze ili kada se pljuje po ovoj ili onoj Vladi.

Sjedimo u kućama, gledamo Sulejmane i kojekave Gracie, Dacie, Marcie, koje nemaju veze niti  s nama kao narodom, niti s vremenom u kojemu živimo, pa usudila bi se reći ni s realnošću koja se nalazi tik ispred naših ulaznih vrata.

Onda se opet vraćam na analizu toga pada na socijalnoj ljestvici nas Hrvata koji smo  prema svim anketama i podacima toliko isti, a opet ne funkcioniramo kao cjelina. Kako je to moguće?! Kako primjerice jedna Amerika, koja svoje postojanje bazira na toliko različitosti da ju nalazite na svakom koraku, može biti uspješnija, funkcionalnija i združenija, nego mi koji smo zajedno stvarali ovu državu? Kako jedna Švicarska koja se bazira na kantonima ne mari za rat u Afganistanu, dok mi tu opet radije pomažemo Amerima nego da ulažemo u vlastitu obranu? Zašto smo u isti mah toliko ponosni na crven, bijeli, plavi, dok se s druge strane tako pasivno mirimo s činjenicom da nam nije dobro tu gdje jesmo, generalno?

'Sve što volim nikom ne dam, branim hajdučki!', rekao je još davne '93. Duško Lokin. Branili smo mi svoje, vodili nečije tuđe ratove, imali neke ružne uspomene, zaglavili u nekom lošijem vremenu, ali sve smo to prošli zajedno. Možda smo jednostavno takav narod da se više cijenimo nego što to volimo pokazati jedni drugima, pa će onda radije ćaća reći kćerki samo pazi nek' je Hrvat i po mogućnosti katolik, nego što će isti platiti porez državi, ali eto, licemjerje ili ne, tu smo gdje jesmo i tako nam je kako je.

Pratite Brodportal i najnovije vijesti na Facebooku Twitteru

MOŽDA VAS ZANIMA I OVO

Zadnje vijesti

Pismo nadbiskupa Hranića o slavlju Velikoga tjedna i vazmenog trodnevlja

Virtualna akcija #GrančicaMira Mladeži HDZ-a Brodsko-posavske županije

Dvije novooboljele osobe od bolesti Covid-19, još jedan zdravstveni djelatnik pozitivan

FOTO GALERIJA

Potresi u Zagrebu: Velike štete, ima ozlijeđenih

Županijska smotra LiDraNo 2020. i ove godine okupila mlade kreativce

Od kola do sevdalinki Nedžada i Hanke i slavonskog "štiha" Kiće Slabinca

Obilježena 28. obljetnica osnutka 101. bosanskobrodske brigade HVO-a

Važna pobjeda Marsonije u Županji