SINDROM ZVAN HRVATSTVO

Ako si čitavši naslov pomislio “Evo ga, još jedan novinarčić i još jedan tekstić koji se bavi nepostojećim stereotipima, neznanim povjesnim stigmama i nikada potvrđenim teznama o malom, ponosnom narodu...”, onda si vjerojatno na pravome linku. Ovo je tekst baš za tebe.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 22.07.2018
SINDROM ZVAN HRVATSTVO


 Marko Perković Thompson je dio teksta. Kolinda će vjerojatno neizostavno biti, a zasada se samo nadam da će mjesta biti i za neprikosnovenog junaka naše male kockaste zemlje – Zlatka Dalića.

Ako ću se baš razbahatiti, onda bi voljela nekako provući i dr. Ivu Sanadera, fenomen koji sindromu zvanom Hrvatstvo svakako daje dio tkiva. Dio osnove. Dio bitka.

Kerum, Bandić, onaj prika iz Osijeka kojega ne znam jel’ pametno spominjati pa ću samo napisati onaj što je držao osiguranja i narodnjačke klubove...Onaj neravnomjerno nabildani Ličanin koji je prema prezimenu komotno mogao biti i lijeva stuja, onaj Kalmeta i njegova ostavština u Zadru koja zasljepljuje oči ljudima baš kao i u Zagrebu s onom slavom “neka krade, al’ neka i nama da ... (fontane!)”....Dubrovnik neću ni dirati jer mislim da tamo gdje zlato najjače sja, ima i najviše zle krvi, pa vjerujem kako bi se o Graudu (izg. dubrovački) mogla snimiti jednako zanmljiva serija o igrama prijastolja, ali u domaćoj produkciji. Bezkauzalno nabrajam...ili je možda po svim uzrocima potpuno jasno zašto i kako nabrajam sva ta izlizana, toliko spomenuta, pomalo već gnjusna imena, mjesta i politike... Ima takvih posvuda, zar ne Brode Slavonski? O, ti olupino Save, što gubiš zadnju fasadu jeftine šminke, ne privlači li te misao na stare plovidbe?!...

Roditi se u Hrvatskoj, sagledavajući sve elemente potrebne za jednu ovako površnu tezu u današnje vrijeme, jest privilegija. Nevažno kako ti gledaš na to. Jesi introvert pa misliš da je ovdje prevulgarno i preglasno? Jesi filozof pa pravično vidiš samo u onim zemljama koje su postigle maksimalnu stabilnost, ekonomičnost i umjerenost? Diviš  se Japanu i njegovoj kulturi? Nevažno, jer bez obzira na sve odgovore, uvijek je više onih koji će potvrditi kako jest privilegija roditi se u Hrvatskoj. U današnje vrijeme. Dovoljno mala, a tako živopisna. Dovoljno velika, a opet stigneš svugdje kroz jedan dan. Toliko prirode, toliko ljepote, toliko mira i toliko raznolikosti na svega par stotina kilometara. Relativno pametni ljudi. Relativno vrijedni ljudi. Realtivno lijepi ljudi. Relativno demokracija. Relativno, jer to ne mora biti tako, samo zato jer meni jest tako. Biti Hrvat, sigurno je privilegija.

I vratimo se malo na osnove. Osnove te male, ponosne države. Jer uvijek, i svugdje, treba biti svjestan osnova. Uzeti ih u obzir kada se priča, promišlja i razgovara. Ne one duboke i široke informacije tko je trgovao i što, tko je profiter i koliko su se puta telefonski čuli Izetbegović, Milošević i Tuđman u periodu ranih devedesetih. Ne to. To je politika, to je povijest, to je sociologija, psihologija...možda i logika. Nego ono da smo doista mlada država, ova, postojeća i aktualna, jedina o kojoj ovdje pišem. Da smo stasali na prijepiskama tuđih zakona, jer je mala grupa ljudi vodila i vodit će sve “revolucije”. Mala, jer smo i mi mali. Oni nisu tu slučajno, ali nisu se našli na vodećim pozicijama ni zato jer su najpametniji i najbolji. Našli su se tu jer nitko drugi od nas to nije htio. Nitko od nas drugi nije pokušao, a da je vrijedno spomena. Jer treba biti i samosvjestan u poretku i nakani, ali o tome sam već puno puta pisala. Nije Pernar (njemu se nisam nadala u tekstu) slučajno danas tu gdje je. Osim upornosti i rada, do vođenja treće najpopularnije stranke u Hrvata (ne tako daleko vjerojatno čak i druge) dovelo ga je to da nitko drugi od nas nije radio što je on radio zadnjih deset godina. Nije. Bili smo doma. Na poslu. Razmišljali o godišnjem, dalekim putovanjima i kako ćemo pokriti ista. Tu i tamo smo grintali na kavi. Na facebook statusima, ali tko se zaista išao odvažiti raditi stranku, pronalaziti Vilibore i ine stvari. Znali smo možda i da postoji rupa u politici i da ima mjesta za nas, kockice, Hrvate, ali samo je on bio na Trgu, vikao, pljuvalo mu se u lice, smijalo iza leđa... I sada vodi treću najveću stranku u Hrvatskoj. Činjenica, on je je pronašao načina, ne da nije postojalo drugoga. Možda tebi koji čitaš to ne predstavlja važnost, ali kao i usvakome poslu, biti u nečemu pri vrhu je uspjeh, to kakav si ti i kako si došao do toga, zbog sindroma zvanog Hrvatstvo, često izostavljamo iz osnovnih analiza.

Imala sam prilike razgovarati sa Zlatkom Dalićem krajem prošle godine. Bili smo na zajedničkom snimanju. Taj čovjek je jedini koji je u posljednjih nekoliko godina na mene ostavio dojam istinskog vođe. Prema nekom vlastitom defaultu. Možda je to učinio i Gotovina prije njega, ali taj susret je bio zaista kratak i imala sam ga prlike pitati tek nekoliko pitanja, pa vjerojatno ne mogu to reći sa sigurnošću. Međutim Dalić je sve ono što itekako predstavlja i karakterizira jednog prosječnog Hrvata, ali ono čudno u njegovoj priči jest da je uspio, tj. da mu je bilo dozvoljeno uspjeti. Dogodila se neka mala crna rupa u hrvatskom svemiru kroz koju je taj čovjek prošao. On je čudo i zato je sve oko njega dobro. Sve što on radi ima smisla, ali kada ste zadnji puta čula da neku hrvatsku firmu vodi netko tko smislen, razuman i logičan? Dobro, ima ih reći ćete, ali i dalje prevladava ekonomska elita koja funkcionira bez smisla, tek s predodžbom kratkoročnog uspjeha i zarade. E vidite, to je i isto sindrom zvan Hrvatstvo.
 
Ne mislim da Kerum zna previše o sindromu. Ne mislim da Bandić zna previše, Mamić nije nikada, niti će...Kolinda se koristi njegovim postojanjem, u trenucima emotivne slabosti čak i izgleda da ga ima, ali ni ona ga nema. Nisu oni zaraženi. Mi smo. Jer mi smo Hrvatska. Mi smo kockice sa dresa. Mi smo crven i bijeli i plavi. I znamo mi prepoznati Prosinečke, Modriće (iako mu i dalje zamjeramo što se u važnim trenucima “ne sjeća”), Daliće i Gotovine...Ne samo zbog djela koja su ih proslavila, već zbog načina na koji izvode svoja djela. Znamo mi prepoznati i zgražati se nad huškačima, ne želeći nikakav rat i nikakav nemir. Samo normalan život, obitelj i malo mora. Malo Grdovića. 
 
E da, obećala sam M.P. Thompsona spomenuti. Možda će vas naljutiti, možda razočarati, ali opet zaboravljamo osnove. Za vrijeme rata postoje druge norme. Drugačije funkcionira stvarnost. Primjerice provala nije jednako nedjelo, fizičko maltretiranje nije jednako nedjelo, vandalizam bilo kakve vrste – nije jednako nedjelo za vrijeme rata, kao za vrijeme mira. Novac ne vrijedi isto, stvari nisu dostupne...a mediji, mediji su tu da dižu moral i održavaju zajedništvo u borbi protiv neprijatelja. Nije Thompson proglasio niti će ikada moći proglasiti rat. Koliko god bio moćan utajiti porez, on je tek predstavnik jedne nacionalne energije koja postaje itekako potrebna u doba rata. Ako hoćete, podvrsta ratnog profiterstva. Samo što je Thompson bio dovoljno dobar u onome što radi pa je prihvaćen od mase, zapamtite prihvaćen je već sto puta, tako da pojedinačno negiranje ne znači puno. Društvo je već svoje reklo, zato mu se ime i provlači. Onaj što je švercao kavu, oružje ili kazete, sada je ugledan član društva, prvi red Sabora, prvi red Crkve. On je zaslužio osmjeh uz “dobar dan susjed!”  i ima za pravo nazočiti dočeku Vatrenih jer je samo brinuo o svojoj obitelji, tek onda o svojoj zemlji, dok Thompson, eto zavređuje drvlje i kamenje, koje se u tom trenutku baca i na njemu bliske, Dalića i Modrića. Naravno da ima pogreške u ideologijama koje promovira u današnje vrijeme, ali sveukupni pojam Thompona ne može se tek svesti na jedan povik, kamoli ne znati zašto ga zovu oni koji ganjaju loptu po svijetu, i zadnje što pamte prije nego su dobili novi život je upravo ta nacionalna energija, koja ih je na kraju krajeva dočekala i prošli ponedjeljak u Zagrebu.
To je, pretpostavljate, također sindrom zvan Hrvatstvo.
 
Teško je nabrojati sve poveznice, sve nepobitne činjenice koje su isplivale na površinu od kada postojimo. Ova sada držva. Jedina o kojoj pišem. Plavi, Crveni, jedan Tuđman i generali, jedan Račan i propali trubaduri. Nema granica, nema limita. Uvijek smo imali muda, išli prejako, ili preslabo. Uvijek smo imali svoje, a davali drugome. Uvijek smo htjeli biti dio Zapada, a tako nam se primamljivo čini “čista Hrvatska” u tišini, potajno, uvijek ne vjerujemo, ali ipak smo se nadali...I uvijek, baš uvijek smo na kraju dobivali velike vođe...pojave se niotkuda i stave nas na mjesto, ponovno se zapitamo zašto smo putem stoljećima svjesno birali krive...Kada oni odu, opet ćemo birati...krive i zaboravit ćemo na pitanje, jer je to tako...imamo sindrom zvan Hrvatstvo.
 
O kome pričamo kada pričamo o sindromu zvanom Hrvatstvo? O nama - Hrvatskoj, ili njima kojima se da biti na listi na kojoj treba zaokružiti nečije ime i misliti kako oni vladaju, takvi nezaraženi...O kome pričamo, znate li? Pričamo o nama koji živimo s time.
Samo neka je svima lijepo i dobro. I samo neka je umjerenosti, jer ono u čemu bismo sigurno osvojili zlato bez konkurencije je disciplina – ako nismo propali do sada, mislim da ni nećemo.

MOŽDA VAS ZANIMA I OVO

Zadnje vijesti

Nova pobjeda predkadeta KK Brod

Ako vozite, ne koristite mobitel! Apel iz Slavonskog Broda uz pjesmu popularnog Damira Kedže

Nevjerojatna priča o 26. čovjeku na svijetu i prvom Hrvatu koji je dopješačio do Južnog pola - sam

NAJČITANIJE DANAS

U organizaciji KUD-a Lovor

Obnavljamo baštinu: U Trnjanima održana jedinstvena manifestacija ovakve vrste u Hrvatskoj

FOTO GALERIJA

Učenici iz Primoštena i Slavonskog Broda u posjetu Turističkom gospodarstvu Kereković

Jubilarna 10. pečenkijada rekordna po broju ekipa

VIDEO Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović otvorila ured u Brodsko-posavskoj županiji

Brojni vjernici hodočastili Gospi Brze Pomoći; svečano misno slavlje predvodio kardinal Vinko Puljić

Na Korzu predstavljene slike iz 3D radionice Filipa Mrvelja