OBJAVA: 15.04.2013 08:33:33AUTOR:

Pouka izlaznosti: ne staro za novo, nego i staro i novo

Pouka izlaznosti: ne staro za novo, nego i staro i novo

I najnovija visokobudžetna predstava hrvatskog političkog, putujućeg living teatra, u kojoj su glavne uloge igrala relativno nepoznata glumačka imena političke estrade, završila se očekivanim happy endom – sretnim svršetkom za njih, za glumce i njihove lutkare. Ušlo se u EU parlament, ušlo se Europi u utrobu. Neki, prije Hrvatske, kroz usta, a Hrvatska hrabro kroz stražnjicu.

Međutim, ni raskošni, katarzični, napumpani ponos zbog činjenice da će i Hrvatska uz pomoć dvanaest veličanstvenih parlamentaraca odlučivati o sudbini stare, dotrajale dame, neće nadsjajiti mat porazne činjenice da se finale predstave odigralo pred polupraznim gledalištem. Izlaznost je bila poražavajuće mala. Slab odaziv na izbore jak je pokazatelj što ljudi misle o domovinskoj i europskoj političkoj eliti.Prema kladioničarima, koji ovog puta nisu imali naročitog posla oko posredovanja u klađenju za ovog ili onog kandidata, jer nije bilo favorita, istaknutih pojedinaca, pa nisu imali između koga posredovati – odsustvo glasačke publike znak je prisustva zabrinjavajuće, programirane izvjesnosti na hrvatskoj političkoj sceni, znak je dominacije nerazorivog singularizma pred kojim blijedi svaka ponuđena alternativa.  A još ako alternativu nude odlučni, uglavnom bez boje i mirisa (protu)kandidati, na praktički istim programskim floskulama, onda je predvidivost ishoda bila doista predvidiva. I publika nije došla.  Vrsni poznavatelji psiholoških mehanizama ljudske ovisnosti i potrebe za sretnim svršetkom sudbina junaka o kojima čitaju ili koje gledaju, kažu: u filmovima ili knjigama s happy endom sve završava s brakom, a u životu s brakom sve počinje.

Stoga, nakon ponovnog happy enda, odigranog po provjerenom šablonu, kreiranom u stranačkim tvornicama snova, na nacionalnoj sceni, s prepoznatljivim dekorom za stvaranje romantično-malograđanske atmosfere –  sreća simpatičnih eu-junaka, stečena u fingiranoj borbi za velika postignuća – dovodi do nastavka strastvene, legalne veze s narodom, u dekoru (pred)bračnog šarenila, uz šaputanja na uho i obećanja. Za političare održani izbori su sretan svršetak njihovih „igranih“ nastojanja, a za ugrožene stanovnike Hrvatske, tek sada započinje počinje „snimanje“ dokumentarca.  Da, u životu zapravo poslije toga sve počinje. Poslije svatova u kojima je narod-žena ponovno izrekla sudbonosno “da”, prema dosadašnjim iskustvima, ne preostaje joj ništa drugo nego da, doigrajmo metaforu do kraja, pokorno sluša strogog partnera državu, marno pere i glača njegovo rublje, rađa tucet djece, šalje ih u vojsku, otkida od svojih usta i katkada dobiva pedagoške šamare po zakonu jačega. Nakon svakog šamara koji primi od države, narod-žena čuje obrazloženje: “ako ja ne znam zašto ti dajem zaušnicu, znaš ti, jer si sigurno za nešto kriva.“Biti svjedokom sklapanja nastavka takvog patrijarhalnog braka, biti elementom u tragovima u sirupu kojim se preliva svatovska torta, mnogi nisu htjeli. Nisu htjeli dati svoj keš nedjeljnog mira i dostojanstva za ček savjesnog građanina s neutvrđenim pokrićem.

Druga stvar je s interesnim pristalicama kandidata.Dakle, većina glasačkih apstinenata, u uvjetima stvarne nejednakosti, nepostojanja istinske tolerancije i otvorenog svrstavanja medija, svojim je nedolaskom na neki način potvrdila stanje nepostojećih demokratskih prava, ukazala na takav pasivan način da su egoizam i koneksije represivnih društvenih sila, ispred i iznad proklamirane jednakosti, te da bi možda dolazak na birališta značio da se formi “privida postojanja demokratskih sloboda” daje stvarna snaga i istinsko značenje. Nedolazak na izbore ukazuje na dolazak pobune protiv deklatornog.Oni koji su pohrlili u glasačku kutiju ubaciti svoju volju s četverogodišnjim trajanjem, podsjećaju na Irca Patricka O´Neila koji je iz Belfasta, glavnog grada Sjeverne Irske, koja se nalazi pod engleskom upravom, došao u Dublin, glavni grad slobodne republike Irske, nabaviti osobnu garderobu od čarapa do šešira. Sve mu je to trgovac strpao u veliku vreću, a na kolodvoru vreću je do vagona prenio nosač. Nakon što se smjestio u svoj kupe, počeo se svlačiti, te komad po komad svoje stare odjeće bacati kroz prozor jurećeg vlaka. Kad se svukao do gola, odvezao je vreću u kojoj je bila njegova nova garderoba. Na svoje zaprepaštenje ustanovio je da je unutra samo stari papir i rastrgani telefonski imenik. Nikada vjerojatno nije saznao tko ga je prevario-trgovac ili nosač, ali je spoznao jedno od jednostavnijih naravoučenija happy enda: nije novo uvijek bolje; ne odbacuj staro-može ti zatrebati.Ova bi poučna pričica, uz neke prilagodbe, mogla zapravo govoriti i o ulasku Hrvata Hrvoja u Europu. Kad se vrati iz kupovine, možda mu se dogodi da bude prevaren i pokraden od euro-lopina, baš kao i ovdje, od domoljubnih gospodara. Priča ima naravoučenije: ne treba olako odbacivati sve naše staro, a što je dobro, u naivnoj vjeri da je novo bolje.

Pratite Brodportal i najnovije vijesti na FACEBOOKu i Twitteru

FOTO

NAJAVE DOGAĐANJA
NAJČITANIJI ČLANCI
DANAS
TJEDAN
MJESEC
NAJNOVIJE