Otvoreno pismo ministru zdravstva Rajku Ostojiću

Poštovani....Zovem se Zrinka Bubić i poslala sam otvoreno pismo ministru zdravstva,vezano za moj problem i probleme onkološki pacijenata. Želim da javnost bude upoznata ne samo sa mojim problemom nego i sa drugim birokracijskim problemima vezano za teške onkološke pacijente. Hvala Vam na razumijevanju i nadam se da ćete moj glas proširiti dalje...

Autor: BrodPortal | Datum objave: 24.04.2013




Tako počinje mail koji je Zrinka poslala BrodPortalu u kojem piše o problemima s kojima se susreće u svojoj borbi s opakom bolešću. Pismo je koje je uputila ministru Ostojiću prenosimo u cijelosti;

PREDMET: Otvoreno pismo

Poštovani ministre Ostojiću, obraćam Vam se sa željom da Vas upoznam s problemom koji muči mene, a vjerujem i druge teško oboljele ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji.

Zovem se Zrinka Bubić, imam 31 godinu, živim u Donjim Bogićevcima, općina Dragalić kod Nove Gradiške.Živim sa mamom a otac mi je teško bolestan i trenutno se nalazi u jednom Domu za stare i nemoćne.Mama i ja živimo od 800,00 kn.socijalne pomoći,a skoro sam i dobila osobnu invalidninu koja iznosi 1250,00 kn.Nažalost to nisu dostatna sredstva za normalan život a još teže je kad je bolest u pitanju. Prošle godine u 9. mjesecu mi je dijagnosticiran zloćudni tumor. U roku od tjedan dana imala sam dvije operacije u Županijskoj općoj bolnici Požega, a nakon toga sam krenula na kemoterapiju u istu bolnicu 20.3.2013.mi je bila zadnja kemoterapija, i sada me čekaju zračenja u Zagrebu.

Od samog početka liječenja moja doktorica opće prakse Arlen Car mi je rekla da nemam pravo na putne naloge iako je to najbliža bolnica koja ima stručan tim za takve bolesti. U Novogradiškom HZZO također su mi rekli da nemam pravo na putne troškove jer se kilometraža mjeri od table ulaza u selo do bolnice i po njihovom ima 49 kilometra, a ja kad sam osobnim mjerenjem izmjerila kilometražu od moje kuće do bolnice iznosila je 51,5 kilometar.

Na ovom području od posebne Državne skrbi već godinama ne prometuje nikakav javni prevoz,te sam bila prinuđena da se snalazim kako znam.
Tražila sam nekog od najmjerodavnijih da mi objasni zašto ja kao teški onkološki pacijent nemam pravo bar na sanitetski prijevoz kada idem na kemoterapiju. Molila sam doktora Ivana Povha iz HZZO-a Nova Gradiška da mi pomogne, a on mi je rekao" da se strpim dok se zakon ne promijeni". Ostala sam zgrožena njegovom izjavom jer mogu se ja strpiti, ali moja bolest neće.

Kada sam bila psihofizički u mogućnosti da nastavim sa traženjem odgovora,zašto onkološki pacijenti nemaju prava da dostojanstveno vode borbu sa bolesti,borbu za život,pitala sam na raznim stranama i uvjek dobila negativan odgovor.

Zahvaljujući medijima i ljudima koji su imali želju da se riješe moji problemi,ja sam dobila snage da se izborim dalje ne samo za svoja prava,nego i prava ostali pacijenata.

Tako sam nazvala i rukovoditeljicu Tihanu Kiter Područne službe HZZO-a Slavonski Brod,ali ona nije bila u mogućnosti da mi se javi,iako sam ostavila poruku jer su rekli da se javim njima da vide kako mi mogu pomoći.Gospođa je proslijedila moj slučaj u Novu Gradišku kod gospodina Marka Vukše.
Otišla sam kod dotičnog gospodina gdje je napravljen zapisnik koji Vam šaljem u privitku.

Nikada se nisam jadnije i tužnije osjećala kada sam čula bezbroj izjava i svega,čak mi je gospodin potvrdio da ima 50 kilometara od moje kuće do autobusnog kolodvora u Požegi,i da se čak autobusni kolodvor pomjerio za 150 metara,tako da sad ima 50 km i 150 m.

Meni je sve to zvučalo smiješno i imala sam osjećaj da me omalovažavaju kako kao čovjeka tako i kao onkološkog pacijenta.

Moja doktorica Arlen Car takođe je kontaktirala HZZO i željela mi pomoći ali i njoj su govorili svaki put drugčiju udaljenost.Iako niko nije točno mi pokazao koliko po njihovom ima kilometara od moje kuće do bolnice u Požegi.

Gospodine ministre, sa dubokim Poštovanjem obraćam Vam se i nadam se da ćete ovo pročitati i sa svojim suradnicima pomoći mi da riješim ovaj problem u vezi putnih naloga.

Takođe da će te isto tako nešto učiniti po pitanju zakona i pravilnika HZZO-a,i pomoći nama onkološkim pacijentima jer nas je nažalost svaki dan sve više.

Nemamo pravo ni na pomoć oko tableta i preparata za jačanje imuniteta te smo prinuđeni da ih kupujemo,a nismo svi financijski u mogućnosti da ih si priuštimo,jer doza za jedan mjesec iznosi i do 3000 kuna.

I Vi sami znate kakve su posljedice kemoterapija i zračenja,tako da znate u kakvoj se poziciji mi nalazimo.

Ne tražim ništa nemoguće, samo svoje i naše pravo ono što nam zakonski pripada da kao bolesnici možemo dostojanstveno živjeti koliko nam Bog da i da ne moramo stalno doživljavati zatvaranje vrata ispred nosa. Najlakše i najčešće što znaju reći da nemamo pravo i da se strpimo!

S Poštovanjem i unaprijed zahvaljujem na razumijevanju!

Donji Bogićevci, 18. travnja, 2013. godine

MOŽDA VAS ZANIMA I OVO

Zadnje vijesti

Pismo nadbiskupa Hranića o slavlju Velikoga tjedna i vazmenog trodnevlja

Virtualna akcija #GrančicaMira Mladeži HDZ-a Brodsko-posavske županije

Dvije novooboljele osobe od bolesti Covid-19, još jedan zdravstveni djelatnik pozitivan

FOTO GALERIJA

Potresi u Zagrebu: Velike štete, ima ozlijeđenih

Županijska smotra LiDraNo 2020. i ove godine okupila mlade kreativce

Od kola do sevdalinki Nedžada i Hanke i slavonskog "štiha" Kiće Slabinca

Obilježena 28. obljetnica osnutka 101. bosanskobrodske brigade HVO-a

Važna pobjeda Marsonije u Županji