Oni su tu, a gdje smo mi?

Nikada nemojte zatvarati oči na stvarnost. Nikada nemojte biti bez riječi na ono što se zaista događa. Nikada nemojte biti bez vremena kada je vaše vrijeme jedino što može spasiti civilizaciju kakvu smo priželjkivali.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 25.08.2015
Oni su tu, a gdje smo mi?


Hrvatska je Švicarska, jer Iran, Sirija, Libija, Kurdistan i ostali –Stani su Bosna '90-ih. U takvom poretku onda ćemo, budimo realni Ameriku prozvati Hitlerovom Njemačkom, a Njemačku Hrvatskom koju se ne pita puno, nego samo očekuje zbrinjavanje izbjeglica po hotelima većih i manjih gradova. Potrebna su sva raspoloživa sredstva da si ponovno priznamo kako se povijest ponavlja, samo ne direktno nama, već ljudima koje smo do prije koje godine imali priliku umjesto na ulicama Beograda i Skopja, vidjeti samo na nekom egzotičnom i odvažnom putovanju kojim smo se hvalili svojim kumovima.

Naslovnice vrve od tamnoputih ljudi i uplakane tamnopute djece koji su tko zna kako prešli nekoliko tisuća kilometara kako bi došli do Makedonije i gledali prema sjeveru put Srbije. Ne znači njima ništa niti Gevgelija, niti Tabanovac, niti se trude naučiti kako se izgovaraju ta mjesta presudna za njihovo bolje sutra. Najveći im značaj ima onaj vlak na koji se ukrca tek 500-tinjak od njih četiri tisuće koji ostaju gledati preko ramena naoružanih vojnika, misleći kako su oni manje sretne ruke. Prespavat će oni na toj granici, sakriti se od kiše pod neko stablo i čekati novi vlak. Zašto? Jer su to ljudske sudbine koje imaju samo jedan izbor, a jasno im je da povratka nema.

Ne mogu si pomoći, a da se ne prisjetim svoje osnovne škole i pojma „izbjeglice“ kojega su kao etiketu nosili ondašnji Bošnjaci, danas već pripitomljeni Brođani. „Izbjeglice“ su nosile rabljenu odjeću, imali su problema s higijenom i nekako su uvijek imali blijeda lica i velike podočnjake. Mi koji smo ih primili u razrede, susjedstva, naposlijetku i „naše“ gradove, znali smo se došaptavati kada bi ONI prolazili. To su bili ljudi koji su nasilno stavljeni u „tuđe“ sredine, samo ono što malo tko razmišlja u trenutku dok je okupiran osuđivanjem drugih, jest činjenica da se niti jedan akter u ovoj priči u njoj nije našao dobrovoljno. Niti mi koji smo samo ogovarali, ne znajući da nas već sutra može zadesiti ista sudbina, niti oni koji su se osjećali izolirano od onoga trenutka kada im je čovjek s puškom zaprijetio životom ili smrti.

Lepa sela, lepo gore, ružna gore još bolje, a seoba naroda ponovno počinje, samo ovoga puta problem nije Balkan. Balkan je žrtva i Istoka i Zapada. Međa, ničija zemlja, Balkan je postao dodatno vrijeme koje treba europskim bankarima da se dogovore što će napraviti sa svim tim dušama koje im donose nesigurnost u lijeve politike, dok desni trljaju ruke plaćajući mise za izbjeglice koje će tek doći, a na osnovu onih koje smo tako objeručke prihvatili '90-ih.

Politizacija nažalost nikada nije pomogla, ali kao takva jedina nudi rješenja. Jasno je kako je upravo Europa kao dio Zapada kriva za ratove na Bliskom i Srednjem istoku. Jasno je kako smo kao desna ruka SAD-a,  vojno sposobni pružiti otpor sili koja prerasta u globalnu prijetnju, ipak nije jasno što trebamo napraviti sa svim tim ljudima koji imaju tek dvije-tri vrećice u ruci. Nismo čak niti načisto s time jesu li oni nama prijetnja, opasnost, hoće li postati ogledi porasta kriminala u lijepoj našoj dugo građenoj i demokratski orijentiranoj nadasve kulturnoj i osviještenoj Europi? Francuzi su imali problema s Alžircima, Britanci s Indijcima, Nijemci s Turcima, pa što ćemo sada s Arapima? Gdje ćemo njih smjestiti?

Neki teoretičari postavljaju pitanje kulturne izolacije, koja im nikako nije jasna obzirom da ih je Merkelica primjerice dočekala na granici s toplim mlijekom i kolačima. Zašto idu u tu zemlju dobrih automobila i čelične discipline kada će se samo getoizirati i nastaviti udavati djevojčice s 13 godina za svoje i od svoga. Ne zaboravimo samo ne biti licemjeri. Ja sam šaptala, ti si šaptao, oni su šaptali dok su „izbjeglice“ preplivavale Savu, prelazile most i hvatale se za zadnju slamku spasa. Baš kao što nema povratka u spaljena sela, nema tu borbe za ravnopravnost, tek je ostalo snage za nastavak života.

A što je s europskom politikom? Što je s geografskom slikom svijeta koja je tako sigurno bila u rukama Amera? … Baš kao dosada i politika i slika tek su igra za moćne. Ako ništa vjerujem kako će Bandić pronaći načina da zgradi još jednu Sopnicu Jelkovec, kako će Duspara Arape naučiti zaokružiti njegov broj na listi, a kako će Merkelica od Europe uspjeti napraviti heroja…a Tina Katanić, ona kaže kako može primiti barem trojicu…

 

Zadnje vijesti

Projekt „Helping“ ide u 3. fazu

U sklopu CMC Slavonija festa i atletska utrka "Brod rock"

Završetak radova na gradnji mosta kod Svilaja 2019. godine?

FOTO GALERIJA

Inga Karakaš na Olimpijskom festivalu europske mladeži u Mađarskoj

Među Ljubičaste došli Vrhovac, Ćurković i Bandalo

Brođanin Oliver Mofardin do zlata na Svjetskom prvenstvu

Stjepan Vučković i Dražen Lozić pobjednici 14. Natjecana orača Brodsko-posavske županije

KUD “Vrbje” na “Petrijevačkim žetvenim svečanostima”, Melani Petrović pohvala za “Kraljicu žetve”