Danas su Odvorci zemljopisno i katastarsko obilježje za sva ova naselja koja od te 1931. godine, imaju svoj samostalni status i kroz povijest su pripadali raznim lokalnim upravama i samupravama u dvije susjedne županije, Brodsko-posavskoj i Požeško-salvonskoj. Tako danas o selima  Brčino, Ravan, Grgurevići, Grižići, Čelikovići i Jakačina Mala brigu vodi Općina Sibinj, o Krajačićima Općina Brodski Stupnik, a o Bilicama, Mihaljevićima i Brđanima brine Grad Pleternica. Koliko je žiteljima ovih sela bolje ili lošije što se više ne zovu zajedničkim imenom Odvorci i u ovo današnje vrijeme, teško je dati odgovor, a istovremeno se ne upitati što to isto može biti kao nekada i je li sve ono nekada bilo bolje.

Kako danas izgledaju i kako se danas živi u odvoračkim selima. Ovaj odgovor može se dobiti ako se uputi u ta naselja i među te ljude. Istina da je ovo zimski period i da se ljudi manje kreću u vanjskom prostoru, ali da se na cesti kroz Ravan i Brčino u pola bijelog dana može sresti jedva dva mještanina, nekoliko  kokoši i jednu mačku, uz mnoge napuštene i zapuštene stambene i gospodarske objekte, tužna je i žalosna slika ova dva ne tako davno vitalna i živopisna sela. Raspoloženje i neku vrstu optimizma vratilo nam je četvero dječice koji su se disciplinirano lijevom stranom ceste, vraćali svojim kućama iz škole, koja još uvijek radi, i ako je i oko njenog opstanka bilo nekih drugih razmišljanja. Pitamo jednog srednjovječnjeg mještanina Brčina koji nas je ugledao i primijetio naše snimanje, kako se živi u ovim selima. 

Odgovara: "Ah dobro, nije tako loše, ali samo što je selo svakim danom sve više pusto, mladosti nema, a djece se svake godine sve manje rađa, a sprovodi su sve češći. I moja dva sina napustila su Brčino, radi bolje budućnosti i lakšeg života svoje djece. Istina nisu otišli u inozemstvo, otišli su bliže Brodu, pa mi nisu tako daleko. Lakše i češće navrate. Pogledajte ove kuće, sve su prazne i sve je to za prodati, ali tko će u Brčino doći i to kupiti", nastavlja naš sugovornik, pa sa nekom sjetom pogleda niz cestu na jednu pa na drugu stranu sela, kao da traži da se vrati ona neka bolja prošlost.

Iz Brčina i Ravna odlazimo u Grgureviće i Čelikoviće. Ista slika. Žive duše nigdje i ne daj Bože da nam se na cesti nešto dogodi. Čelikovići skoro pusti, samo se iz ponekog dimnjaka puši, što znači da života još uvijek ima. Grgurevići, središnje mjesto, ne samo zato što je na brijegu Odvoraca, sa velikom župnom crkvom, Poljporivrednom zadrugom, Narodnim društvenim domom, u kojem je smještena ambulanta opće medicine za koju ne znamo kako i kada radi i velikom zgradom Župnog ureda sa čijeg nas je prozora župnik popratio znatiželjnim pogledom. Ima u Grgurevićima lijepo uređenih kuća, gospodarski zgrada i kapija.  Kroz jednu od njih, izgleda slučajno, na cestu je izašao jedan šesdesetogodišnjak, u kasnijem razgovor smo saznao da se zove Stipa, koji nas je pristojno upitao, može li što pomoći, jer smo upravo pred njegovom kućim stali kako bi snimili jednu staru kuću iz onog, onog stoljeća. Nismo trebali nikakvu pomoć ali informaciju jesmo. Zanimalo nas je,  je li u selu netko ima dobre šljivove rakije i domaćih kokošjih jaja, za prodati. 

"Ma kakvi prijatelju. Već pet godina skoro nitko ništa nije pekao. Što mraz ne ubije to divljina i bolest na starim nasadima uništi. Nekada se u ovom našem kraju od šljive i marve dobro živjelo. I danas imamo kazan za rakiju i uredne kace i burad, ali više šljiva nema. Možda i bolje, tko bi ih i brao, a znali smo u nekim godinama i tisuću litara ispeći. A što se jaja tiče, nisam siguran da koja snaša ima koje za prodat, jel ovo je zimsko doba godine kada kokoši slabo nesu."

I Stipa nam u Grgurevićima pokazuje napuštene i prazne kuće. Veli, sve su one za prodaju, ali kupaca nema. I on ima dva sina, koja su iz  Grgurevića otišli, jedan je profesor a drugi vozač autobusa i oni su otišli u veća središta, jer ipak je tamo život udobniji i lakši. Nisu daleko, u Đakovu i Brodu su.  Kaže Stipa, i u Čelikovićima, a i u Grgurevićima više ljudi umire nego što se rađa, tako da su uz iseljavanje, ova sela svakim danom sve više pusta. Tužno pogleda prema susjednoj kući, sa suzama u očima i reče, kako je lijepo proslavio Vincelovo sa prijateljem, kojem sutra ide na sahranu. 

"E moj prijatelji, šta vam je život, danas jesmo, a sutra nas nema",  reče nam Stipa i kroz svoju lijepu uređenu masivnu drvenu kapiju laganim korakom  ode u svoju avliju.

Eto to je slika života u središnjim selima Odvoraca, a puno drugačija niti bolja nije ni u odvoračkim selima uz državnu cestu Brod - Požega, kao  ni u onima u pleterničkom kraju. Na žalost, to je stanje i sudbina cijele Slavonije, ali nadu nam je ipak  dao Stipa iz Grgurevića. Na samome kraju našega slučajnog susreta rekao nam je,  kako je njemu neki jako stari dida iz njegovog komšiluka pričao, koji je nedavno preminuo, kako bi nakon svakog rata nastupilo beznađe i razne poteškoće, ali je ipak sa vremenom sve došlo na svoje, pa će tako valjda biti i u današnje vrijeme.

Neka je tebi stari dida iz Grgurevića laka hrvatska gruda i neka i ovaj puta bude kako si rekao.

snimio i napisao: Franjo Memedović