1761. godine zagrebački kanonik Ivan Krstitelj Paksi po treći put je u Brodu obavio kanonsku vizitaciju prilikom koje je utvrdio da je župna crkva Sv. Stjepan uglavnom već dovršena. Na zidanim temeljima podignuti su drveni zidovi. Pod je taracan opekom. Strop završen samo nad svetištem. Nad crkvom je podignut drveni toranj s kupolom pokrivenom šindrom. U tornju su dva zvona. Crkva ne posjeduje nikakve nekretnine, a groblje se ne nalazi oko crkve, nego u kraju koji zovu Brekinja oko kapele sv. Lovre. U brodskoj Tvrđavi nalazi se kapela Blažene Djevice Marije bez tornja i zvona. Umjesto zvonara, poziva vjernika na misu bubnjar koji bubnja i za vrijeme mise dok se čita Evanđelje. Brodski kapelan zove se Josip Parteleme i u Brodu je 3 godine. službu učitelja i orguljaša obavlja Petar Starešinić. Na trošak župljana gradi se kod nove župne crkve jednokratni drveni župni dvor. Brod ima 325 katoličkih i 8 pravoslavnih kuća. U cijeloj župi ima 4 643 stanovnika. U Brodskom Varošu, koji se nalazi uz Savu iznad Tvrđave, ima 73 katoličke kuće. Župnik se kanoniku Paksiju tužio da Brođani ne vole dolaziti u novu župnu crkvu i da radije idu u veliku franjevačku. Također se požalio da neuredno i nerado daju lukno.
1852. godine umro je u Beču od tuberkuloze dvadesetosmogodišnji talentirani pjesnik Branko Radičević, rođen u Brodu na Savi 28. ožujka 1824. godine. Otac Todor Radičević bio je gradski činovnik, a majka Ruža rođ. Mihajlović udala se u Brod iz Vukovara. Radičevići odlaze iz Broda u Zemun 25. travnja 1828. kada je Branko imao četiri godine. Afirmiranom poeti u povodu stogodišnjice njegova Rođenja, Brođani su na zgradi gimnazije postavili brončanu spomen-ploču s poprsjem, koju je izradio akademski kipar Milan Cindrić, tada profesor crtanja na gimnaziji. U Odboru koji je naručio spomen-ploču bili su Hrvtasko pjevačko društvo «Davor», Hrvatsko gospojinsko društvo, Hrvatska čitaonica, Hrvatski sokol, katolički župnik Antun Leskovac i drugi. Spomen-ploča je prvi put skinuta s gimnaziji i uništena 1941. godine. Vraćena je u novoj verziji u veljači 1968. Drugi put je skinuta 1991. godine i ponovno uništena.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1918. godine premijerno je izvedena dramatizacija romana Marije Jurić Zagorke „Grička vještica“. Priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho koje je i danas jedno od najvećih djela hrvatske književnosti. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju ljudi unutar, ali i izvan granica Hrvatske. Kazališna izvedba požnjela je nezapamćen uspjeh, no unatoč tome pojavile su se i kritike u kojima se autoricu napadalo, a njezin rad nazivalo šundom. No, bilo je onih koji su hvalili dramu. A. V. Kučinić u studiji „Czopernicki czeh“ objavljenoj u časopisu „Zagreb“ piše: „Pročitavši Zagorkinu Gričku vješticu, neobično sam se iznenadio nad vještinom kojom Zagorka piše o ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti. Ona prije nego što se lati pisanja svoga romana, dobro prouči potrebni povijesni materijal i, prema tome, čine joj nepravdu koji na njezina djela gledaju s visokog pijedestala i njezine romane prezirno guraju među sajmišnu literaturu. Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to u ono doba kad se kod nas slabo znalo o progonu vještica i kad su, dapače, neki učenjaci tvrdili da u Zagrebu nije bilo takvih progona...“ U Jutarnjem listu od travnja 1930. izašla je izjava profesora Horvata u kojoj on potvrđuje autentičnost podataka na osnovi kojih je Zagorka pisala svoje mnogo napadane romane: „Autorica je dolazila u arhiv i dobivala podatke. Mi smo je uputili na znanstvena djela koja govore o tom pitanju (progonu vještica u Hrvatskoj i čitavoj Europi) i moram priznati da je Zagorka uložila mnogo truda da to prouči. Ona je pročitala bezbroj rasprava koje smo pisali... Naravno da njoj kao piscu pripada licentia poetica, ali gospoda krivo misle da je radnja izmišljena. Pozadina njezinih romana je apsolutno vjerno prikazana. Vrlo štujem Zagorku što svojim romanima popularizira povijest...“ Grička vještica nije jedan jedinstven roman, nego ciklus od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom „Tajna krvavog mosta“ počeo izlaziti 1912. u Malim novinama, a tiskan je u svescima. Uspjeh je bio tako živ da su vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, na kraju romana objavili da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica je pisala iz dana u dan, te uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) objavila „Kontesu Neru“, „Gričku vješticu“ i „Malleus maleficarum“. Poslije rata u „Novostima“ i „Večeri“ objavila je ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na ranija djela: „Dvorska kamarilla“, „Suparnica Marije Terezije“ i „Buntovnik na prijestolju“. Romani objedinjeni pod zajedničkim naslovom Grička vještica pisani su kao romani u nastavcima što govori o gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu. Napisani su jednostavnim, pripovjednim jezikom uz uporabu germanizama, talijanizama, latinizama. Jednostavno, sažeto, jasno i konkretno što je pokazatelj spisateljičinog novinarskog stila.
1930. godine je u planini Psunj otvoreno ljetovalište Šumetlica udaljeno 14 km od Nove Gradiške. Gradiška imovna općina uredila je dva manja jezera za kupanje, plivanje i veslanje. U narednim godinama tu je izgrađeno nekoliko ljetnikovaca i jedno svratište.
1945. godine počinje obnova mosta kod Ade. Privremeni most postavljen je 15 m uzvodno i dovršen 24. listopada 1945. godine. Ovaj most služio je 15 godina.
Osamnaestog lipnja 1968. godine umrla je u New Yorku hrvatska književnica Adela Milčinović, koja je sa suprugom, također piscem, jedno vrijeme živjela i radila u Brodskim Zdencima i o tom iskustvu ostavila zapise u drami «Bez sreće», ali i u svojim drugim književnim djelima.
Na današnji dan 18. lipnja 2001. godine umro je Davorin Popović, legendarni pjevač Indexa. Davorin Popović rođen je 23. rujna 1946. godine u Sarajevu. Glazbenu karijeru Davorin Popović je počeo u Lutalicama, a Indexima pristupa krajem 1964. godine i zaštitni je znak grupe sve do njezinog kraja 2001. godine. Godišnja muzička nagrada u BiH, ustanovljena 2002. godine, u njegovu počast nazvana je Nagrada Davorin.
2011. godine u Zagrebu je održan jubilarni deseti Zagreb Pride, povorka LGBRIQ osoba.
Ostali događaji:
