Ne strah, nikada ispred ljubavi...

Ne strah braćo i sestre, nikada strah ispred ljubavi. Nikada borba bez cilja. Nikada svijet jednakih bez jedinstva.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 15.11.2015
Ne strah, nikada ispred ljubavi...


 Tako bi mogao zvučati dio propovijedi mise kojoj su danas prisustvovali pravi vjernici. Ja nisam, pa pretpostavljam kako je to moglo biti. Isti oni vjernici koji preko profilne 'privremeno' stavljaju francusku zastavu. Isti oni koji danas uče Marseljezu samo kako bi dokazali da su dio one čovječnije strane populacije koja će solidarnost tumačiti kroz poistovječivanje sa žrtvama, Amerikancima, Francuzima, Španjolcima...svim onim žrtvama kojima u demokratičnim društvima jednostavno nije dozvoljeno da samo tako, bezveze, umru. Ljudi na Zapadu ne umiru bezveze. Ne umiru zasigurno samo zato jer se neki klinac od 12 godina htio igrati rata, pa sam pobio 30-tak ljudi točno usred njihove posljednje rečenice...zamislite, a ujutro su trebali na posao, na predavanje, na put...Čini se da ljudi na Zapadu jednako krvare kao i oni na Istoku.

Koliko god me hrabri to jedinstvo koje tako licemjerno prodajemo kao zadnju slamku spasa koja nas može držati podalje od uvjerenja da smo evolucijski ne samo podbacili, nego smo i evoluciju kao takvu dokinuli, degradirali, unišili u srži, plaši me suživot i nasljedstvo. Plaši me da bi se svijet mogao pretvoriti u našu maštariju iz knjiga i filmova, gdje želimo svemoguće i stvaramo nemoguće, samo kako bi bili nadljudi, nadrasa i dokazali kako smo međusobno bolji jedni od drugih. 

Rat. Najgori mogući oblik ljudskog poslovanja. Čim se ne može dogovoriti oko raspodjele sirovina, teritorija, resursa i snage, odmah stradaju oni koji već po defaultu služe u svrhe ostvarivanja cilja u tom najgorem mogućem obliku ljudskog poslovanja. Mi. Običan narod. Društvo koje je kapituliralo, a da to nije ni znalo. Rat je tu, i opet ćemo se boriti. Baš kako su nam i rekli da hoćemo jer vrijeme mira nikada nije konačno. Rat je tu, a mi ga nismo željeli, iako smo svakim svojim udahom i izdahom samo dio mehanizma koji pokreće ovaj sustav. Na početku svakoga dana, tjedna, mjeseca i godine, pomislite samo kako ste dobar čovjek. Pomislite samo koliko ste puta 'šerali' sliku francuske zastave ili mrtvog libijskog dječaka na plaži i time izravnali društvene vrijednosti. Zamislite samo koliko ste puta rekli da je terorizam iskonsko zlo ovoga društva, i niste pogriješili. Samo, zlo nikada nije samo po sebi. Ono je veliko. Jako opasno. Zlo je umreženo i upotpunjava svakoga tko mu priušti i jedan koketan trenutak, a takvih je mnogo. I to smo mi. Oni su mi.

Ljudi su pucali na ljude. Izvor na kojemu društvo počiva, bilo da se radi o znanstvenim, logičnim, biološkim, religijskim ili svjetonadzorskim osnovama slio se u rijeke krvi koje jednako gusto teku po pariškim ulicama od svježeg betona, kao i po prtenim ulicama Bejruta, gdje je prošli dan ubijeno 43-je, a ranjeno 239 ljudi. Tijela bez duše danas su ležala i na sjevero-istoku Kenije gdje je od strane al-Shababa ubijeno 147-ero mahom studenata. Izdajice, špijuni, domoljubi, ekstremisti, zagovaratelji suprotnih pogleda, drugačiji...ginuli su kroz povijest jer su oni s druge strane imali oružje ili dubok razlog za osvetom, što je gore nego osjećaj hladne strojnice na prsima. Ginuli su takvi, a kako ne bi nevini, neustrašivi, puni snage i životnog elana. Da, i na Zapadu. Baš kao i na Istoku.

Stavite te zastave ako vam je lakše nositi se s činjenicom da su zlo napravili ljudi kao mi. Naučite francuski ako mislite da ćete tako postati bliže žrtvama nego teroristima. Plješćite na političke govore jedinstva jedinstvenog Zapada, ako mislite da ste se već opredijelili za stranu, ali nemojte govoriti da suosjećate, jer možda je onaj klinac s puškom u rukama i zaplakao prije nego se raznio, ali ne zbog tuge, već empatije. Suosjećanje je iskonsko, baš kao i zlo. Ne suosjećate, već se điberite. Molite i zahvaljujete što se to nije dogodilo vama. Naravno. Korektno. Ali prolazno, i to je najveća manjkavost. Ne smijemo biti prolazni, nego ustrajni. 

Ustrajte u vjeri da smo svi isti, ustrajte u uvjerenju kako su priče iz djetinjstva u kojima dobro uvijek pobjeđuje istinite, ustrajte u nadi da i kada vas prekinu...niste otišli nedovršene rečenice, već ste svoj stav davno iznijeli. Jer više nije problem sigurnost, ona je davno nestala, problem je svrha koju u doba panike gubimo. Budi svrha, a ne sredstvo cilju.

Zadnje vijesti

M.O.R.T. se pridružuju Baretu i Majkama na rock festivalu u Starcima

Motorkama u krađu ogrjevnih drva, šteta više tisuća kuna

Gorjela zgrada i automobil, nije bilo ozlijeđenih

VIJESTI

Ilegalna sječa stabala u šumama

Motorkama u krađu ogrjevnih drva, šteta više tisuća kuna

NAJČITANIJE DANAS

Ljetni rock festival

M.O.R.T. se pridružuju Baretu i Majkama na rock festivalu u Starcima

FOTO GALERIJA

Kako isklesati tijelo do ljeta – zar je to moguće?

Radio Slavonija i Brođani za obitelj Fogadić prikupili 8 tisuća kuna

Izložba Ive Šebalja ‘Slikarstvo traži vrijeme’ nakon Opatije dolazi u Brod

Stotinu djece preuzelo obnovljeno igralište u Slavonskom Brodu

Brodsko-posavska županija ima privilegij da su u njoj sačuvane čak dvije prašume