Mržnja kao nacionalni sport

Nemojte očajavati, nije do vas. Ne, niste samo vi jučer trubili nakon prve sekunde upaljenog zelenog svjetla na semaforu onome jadniku u autu ispred vas. Ne, niste samo vi jutros psovali biciklistu jer je možda, a možda i nije vozio van prometnih propisa. Nikako niste samo vi prokleli onu tetu iz banke, proklelo ju je toliko ljudi, da ako ju slučajno i pogodi vlak, ne brinite, neće se znati koje joj je točno proklinjanje presudilo.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 01.11.2018


 Nakupljena agresija, nasrtljivost, vječito zanovijetanje i kronično nezadovoljstvo ičime što postoji ili je u nastajanju, jednostavno su bili dio moga odrastanja. Ne, nemam neku suznu dječju priču punu trauma. Ista je to priča kao i vaša, kao i svakoga tko je u isto vrijeme (ne nužno isto) odrastao i još uvijek odrasta i stasa u ovoj maloj državi. Ne bih točno znala postaviti tezu radi li se o kompleksu “manji smo od većine drugih država svijeta”, ili pak o tome da smo evoluirali u narod koji mrzi, jer smo se eto tako nekako morali isprofilirati, bez obzira koliko mali bili. Pa onda imamo, Bosanca koji pije maksuziju i priča viceve, Srbina koji pije rakiješinu i gladi bradu, Slovenca koji mudruje i u svome carstvu caruje, Crnogorca kojemu se neda biti ni u teksu i Hrvata koji mrzi sve to. Neće on nikome ništa napraviti, njegove supermoći su da je asertivan, pasivan do zla Boga, namrgođen, zanovijeta i sve mrzi. Pustite ga, rekli bi pametniji. Neka nama našega Hrvata, neka se ljuti i mrzi, u svome dvorištu od mržnje stoljećima neće napraviti ništa, ali nam ta ista mržnja dobro služi da ga usmjerimo danas-sutra na izmišljenog neprijatelja. Jer, jasno, onim koji mrzi, lako je manipulirati.

I dobro bi to bilo da se radi o pojedincima, o nekakvim Crnokošuljašima, Orjunašima, nekakvim slušateljima Marka Perkovića Thompsona, ali nije. Nije tako. Jednako mrze i oni koji slušaju klasiku, oni koji sušaju punk, r’n’b, techno...Jednako mrze oni s diplomama, nove nadobudne generacije mrze više no ikada. Jednako mrze oni koji su pred penziju, mrze jer su šljakali za ništa, šutili za ništa, bili manji od makovog zrna, ne za ništa pardon – za kredit i za obitelj koja na grbači nosi taj kredit. Sada retrogradno mrze i taj kredit i državu i banku koje su im odobrile taj kredit. Jednako mrzi teta u vrtiću, jednako mrzi kamionžija, jednako mrzi svaka šalteruša, bilo da ima šalter od zlata ili mali drveni u pošti u Oprisavcima. Svaki dan, svako novo jutro postalo je borba u svijetu “hejta”. Kada borba nestane, i ti si postao samo jedan od onih koji mrze.

Nekome je baš lako u životu, rodi se sa zlatnom žlicom u ustima, nasljeđuje euriće na računu koji mu dolaze zbog genetike, ne kao meni zbog sposobnosti, reći će onaj koji mrzi. Netko je baš srećković, vidi kako se dobro udala, tko zna što je morala napraviti, džabe joj kada će ju varati. Možda prevari i ona njega, juuuuj daj Bože. Neki su sami sebi krivi što ih mrzimo, voze 50 na sat, nisam ja digao kredit za Passata da mi neki krkan vozi 50 po gradu, aloooo jarane, malo po trubici, malo po gasiću i nadam se da će izaći iz auta da se malo pokefamo...Mrzim, psujem sve po spisku tebi i tvojim pokeljenima...Znaš ti tko sam ja i tko je mene napravio?! Mrzim jer sam Hrvat, jer mogu.

Nebrojeno puta sam rekla kroz meni tipičan sarkazam kako bi Pavelić (da je živ) bio itekako ponosan na ovaj “svoj” rod i narod. U doba kada se sve mijenja rapidno i kada napredniji oblici života prihvaćaju da se i sam oblik života mijenja, kada se bitke biju oko spolova i rodova i toga na koju bi planetu mogli sljedeću odletiti, kada riječ “izopačeno” više nema definicije, a možda ni postojanja, Hrvati su svojom dubokom mržnjom uspjeli očuvati Čistu Hrvatsku. Well, manje-više. Zagreb je možda još problematičan jer tu još ima “materijala” za mržnju. Dok smo mi po Slavoniji, baš kao i čitava Dalmacija potjerali ono malo pedera iz države, navodno u Zagrebu smiju šetati po javnim mjestima. Mrzimo to. Mrzimo i lezbe, ali ne one iz pornića, reći će onaj koji mrzi i zna zašto mrzi. Mrzim sve svoje zaposlenike, jer sam bio skladištar u toj firmi do prekjučer, slučajno me potrefilo, malo sam se ulizivao, malo sam bila sa šefom na večeri i sada mrzim sve ove debile koji rade za mene. Pa nisam ja na kukuruzu klečala da bi meni netko glumio dorasloga, goni sve to. Mrzim i onu malu što me podsjeća na mene, neće ona meni biti mlađa od mene, goni. Mrzim i onoga pametnjakovića iz siromašne obitelji, tko je njega tjerao da baš meni dođe, svaki dan ispadnem glupa pred njim, morat ću opet do direktora.

Mrzimo sve i stalno. Mrzimo po defaultu. Mrzimo svoje, zbog pripadnosti, zbog ostavine, zbog boljega života brata, sestre, susjeda, zbog uspjeha najviše mrzimo, ali ono što zaboravljamo jest da mrzimo – ZBOG SEBE. Mrzimo najčešće zbog vlastitog života. Mrzimo najčešće vlastite živote. Mrzimo što smo samo prohujali s vihorom kroz ovo šarenilo od života. Mrzimo zapravo jer smo pristali na sve što su nam rekli da moramo, a znali smo bolje. Možda nekada davno, ali znam da smo znali bolje. Znali smo voljeti, držati se za ruke, biti sretni ako je netko dobio novu igračku i podijelio s nama. Znali smo čekati prijatelje satima, sada nitko nikoga ne čeka ni pet minuta. Znali smo razmišljati o boljem životu, a sada kao da je surova stvarnost nadvila moždane stanice i vidimo samo ... ne vidimo ništa. 

Čak i ovaj moj tekst je suhoparno slovo na papiru ako vam ne uspijem objasniti što je sreća. Sreća je jedino oruđe u borbi protiv mržnje. Niste jedini, ne bojte se. Svi mrze. Morate pronaći sreću i odreći se mržnje. Sada zvučim kao lik iz Biblije, ali ukoliko niste rođeni bez da imate prirodnu zavist, nije lako ne mrziti. Teško je. Jako je teško to istinski pronaći, a još teže usvojiti. Svaka duša dobre naravi htjela bi biti dobra. Ali, nije svaki pokušaj iskren. Nijedan smješak upućen drugima ne smije biti lažan, rješenje: smijete se kada vam se zaista smije. Nijedan zagrljaj ne smije biti lažan, rješenje: grlite samo koga vi želite. Nijedan poljubac ne smije biti nametnut, rješenje: ljubite samo one koje ne mrzite. Pustite mame, tate, tetke, bake i to što vam govore. Pustite priču kako morate radi reda i društva ljubiti nekoga da bi vam bilo bolje u životu. Pustite te glupe priče kojima su drugi zavedeni jer nisu bili dovoljno jaki da se odupru. Bila su i teža vremena za otpor. Na tim mislima ne ostaje svijet, svijet je trenutno u našim rukama. Prevelika odgovornost, ali lakše je mrziti nego biti odgovoran. Lakše je istračati se na kavi i vratiti sa lažnim osmjehom šefu kojega mrziš, nego svaki dan uputiti kolegama konstruktivnu kritiku koja bi im pomogla u dugoročnom napretku. Isforsirano, lažno, puno mržnje. Takav svijet gradimo. Takav svijet ostavljamo onima koji se još uvijek drže za ruke i dijele igračke. Mislimo kako smo netko, kako smo postigli nešto...a idemo ka tome da se ograđujemo u sve manje jedinice, sve manje funkcionalne organizacije koje se naravski međusobno ne vole, u krajnosti mrze. Obitelji su sve manje, pojedinci se bore sami jer misle da su vredniji od drugih...Čovjek je čovjeku zaista postao vuk, a možda je oduvijek tako i bilo...

Gdje smo onda?! Nigdje, na nuli, baš kao majmuni u cirkusu, nigdje ne idemo iako smo od nekuda došli. Svaki dan uvježbavamo točku koja će nam poći da zaradimo, kupimo hranu, odspavamo i idemo dalje. Dalje prema ničemu...prema nigdje...Dalje nema. Molim vas da preuzmete odgovornost. Molim vas da postanete što prije svjesni da nosite svijet u svojim rukama. Sva briga oko vašega djeteta ne znači puno, ako zažmirite na drugu djecu koja plaču. Sva briga svijeta oko vašega radnoga mjesta ne znači ništa jer nemate što raditi u državi bez zaposlenih. Niste bitni vi, bitni smo mi. Što se prije osvjestimo, možda se razdani, možda zaista, baš kao na kraju svake bajke, ljubav pobijedi mržnju.

Zadnje vijesti

Čemu je služio zna se, čemu sada ne zna se

Matini kripoštoli otvorili šokačku sobu u Donjoj Bebrini

Rekordnih 78 novih pozitivnih osoba u Brodsko-posavskoj županiji

FOTO GALERIJA

Održana završna konferencija projekta "KUL centar"

Započeli radovi na izgradnji parkirališta u Ulici Josipa Jurja Strossmayera

Nakon dvjesto dana izolacije - pjesma i molitva u dvorištu Doma za starije

Konstituiran Senat Sveučilišta u Slavonskom Brodu

U Slavonskom Brodu kampanja “Kad sigurno voziš, sigurno stižeš“