Mozak na pašu, dosta smo se brinuli

Povratkom u Brod prije gotovo tri godine shvatio sam da nikada zapravo nisam živio u ovom gradu iako 20 godina imam prijavljeno prebivalište.

Autor: Ivan Čalić | Datum objave: 18.11.2015
Mozak na pašu, dosta smo se brinuli


 Ne govorim ovdje o "pravom" Brodu ili novom "Dusparinom" Brodu, nego o gradu kojeg smatram, iako nisam ovdje rođen, svojim domom. Kroz osnovnu i srednju školu klinci su previše zauzeti sami sobom i svojim rastom, kako emocionalnim tako i fizičkim, i svoj zbunjenosti koju donosi da bi primijetili gdje zapravo žive. Ili kako. Taman kad napuniš 18 i dobiješ pravo glasa već odeš studirati van grada u Osijek, Zagreb, Rijeku, Zadar... U Brod se vraćaš svakih par tjedana ili, ne daj Bože, mjeseci.

Tako ti Brod postane utopija, fatamorgana na kraju pustinje predavanja i ispita, Brod je bez stresa, samo zabava i druženje, obično u noćnim satima i uz koje piće (previše). Možda je to samo do mene i mog stava prema tih šest godina života (a i ranije), ali Zagreb nikada nisam shvaćao kao ozbiljno mjesto gdje ću živjeti. Zagreb su bile obveze, raspored i gužve u prometu, naravno bilo je tu i dosta zabave i druženja (ipak sam ekonomiju studirao), ali stalno su ti te obveze visile nad glavom. Zato je Brod bio bijeg od stresa, mjesto gdje ti je obitelj i stari prijatelji, ukratko dom. E sad zamislite da se vratite puni nade u Brod prije tri godine i prva stvar koju saznate prvoga dana na novom poslu je da je raspušteno Gradsko vijeće jer vladajući nisu mogli usvojiti proračun i da jedini razlog zašto nema novih izbora je što su redovni za par mjeseci pa nema smisla išta poduzimati. Grad ionako može funkcionirati u hladnom pogonu (za neke škole je doslovno bilo pitanje hoće li imati za grijanje), a za građane i razvoj koga briga. Tada sam svjedočio jednoj od najprljavijih borbi za očuvanje vlasti i pozicije ikada.

Što me podsjetilo na sve ovo prije malo manje od tri godine? Jutros dok sam išao na posao dvije parcele od moje kuće u naselju na Budainci, u Splitskoj ulici događalo se nešto čudno. Radnici Komunalca razmontirali su dječje igralište. Spravu po spravu, komad po komad. Zašto? Jer se nalazi na privatnom posjedu. Ako se pitate zašto je na privatnom prostoru javno dječje igralište, razlog je jednostavan. Nije ilegalan čin, ali je sljedeći... Gradonačelnik u obilasku naselja pita građane što im treba? Javi se jedan i reče dječje igralište! I, puf! Dva dana kasnije na njegovom placu javno igralište, plaćeno novcem poreznih obveznika. Problema evo nije bilo do zadnjih par mjeseci kada su se počele događati situacije da vlasnica parcele selektivno bira tko se smije igrati, a tko ne, ovisno u kakvim su odnosima s drugim roditeljima. Vjerojatno je netko dotične događaje javio Gradskoj upravi koja se i odlučila na ovo uklanjanje igrališta. Istog igrališta koje nije ni trebalo biti tamo, ali što ćeš, izbori su, svaki glas je bitan.   

Sve radimo kratkoročno, malo toga ciljano. Trebaš igralište? Trebam glas - imaš igralište, imam glas. Imaš kolone u gradu, imam pare sad, gradi kružni sad iako se gradi i podvožnjak i time zatvaraš dva ulaza u grad, ali para se ima sad i gradi sad jer izbori dolaze. Tako to ide kod nas. Glasuju za sveučilište sad jer sad se mora, izbori dolaze i tko zna što će biti tad. Kakav plan, izbori dolaze. Više je bio spreman plakat za Sveučilište nego sam elaborat o opravdanosti osnivanja. O održivosti istog još nitko ni 'O'.

Da se razumijemo, ja jesam za sveučilište u Brodu, ali sam za sveučilište koje će moći konkurirati drugima i koje će biti na razini drugih. Hrvatska sveučilišta su dobra i imaju standard koji je manje više primjenjiv na bilo koji grad. Razlika ima, ali to je dio šarma kojima se privlače studenti. Ne želiš biti kao igralište na tuđem zemljištu. Kad kopaš temelje želiš da oni tu budu i za 100 godina, ne bar do idućih izbora.

Nema nama napretka kad se na državu gleda kao utrku na 400 metara i možeš se malo zezati prvih 300 metara i zapeti zadnjih 100 nadajući se da se opozicija ispuhala na pola puta. Život je maraton, država je maraton. Sve se nastavlja. Nije štafeta u kojoj daš nekom drugom da malo trči pa preuzmeš nekoliko godina kasnije. Ne znam kad smo se pretvorili u neplanski i slučajan narod, spreman se aktivirati samo kad je potrebno da bi se obranili. Obranili pojedince među nama, kad oni koje smo mi izabrali to nisu u stanju. Koliko je bilo potrebno da se skupi novac za liječenje male Nore ili za dostojan život Milana i njegovog oca. Sati, dani, tjedni. Puno manje nego vlasti. Dižemo glas samo na Facebooku, a prosvjedi se umanjuju, s njima se ismijava, oni nisu bitni. Ogledalo svake demokracije je koliko se sluša narod, taj demo u demokraciji. Mi taj demo uništavamo ovakvim ponašanjem. Jesmo li žrtve okolnosti ili su okolnosti takve jer im to dopuštamo? Pitanje gotovo pa hamletovsko. Gotovo.

Postoji vrijeme kada smo bili jedno, borili se i ginuli jedni za druge. I trajalo je, za hrvatske pojmove poprilično dugo. Danas se sjećamo tog dana, tog vremena. Vremena koje je prošlo. Vremena koje možda neće uskoro opet doći. A zašto? Taj odgovor nemam. Imate li Vi?

Zadnje vijesti

26. obljetnica osnutka 3. gradijske brigade 'kune'

Nogometaši Marsonije sutra gostuju u Koprivnici

Na autocesti se zapalio automobil s peteročlanom obitelji

NAJČITANIJE DANAS

Ljetni rock festival

M.O.R.T. se pridružuju Baretu i Majkama na rock festivalu u Starcima

FOTO GALERIJA

Kako isklesati tijelo do ljeta – zar je to moguće?

Radio Slavonija i Brođani za obitelj Fogadić prikupili 8 tisuća kuna

Izložba Ive Šebalja ‘Slikarstvo traži vrijeme’ nakon Opatije dolazi u Brod

Stotinu djece preuzelo obnovljeno igralište u Slavonskom Brodu

Brodsko-posavska županija ima privilegij da su u njoj sačuvane čak dvije prašume