Lustracija je pitanje mentalne higijene

Lustracija u Hrvatskoj, dvadeset i pet godina nakon rušenja jugoslavenskog komunističkog režima, nikako ne može biti pitanje osvete ili kazne. Lustracija je pitanje mentalne higijene svih nas, pitanje sučeljavanja s nepobitnom istinom. Dok se istina ne ugradi u naš sustav, ne možemo očekivati da će se zaustaviti podjele, ali ni dogoditi ozbiljan gospodarski rast.

Autor: Silvana Oruč Ivoš | Datum objave: 27.02.2016
Lustracija je pitanje mentalne higijene


 U Hrvatskoj se od osamostaljenja događa svojevrsna lustracija. Dužnosnici bivšeg komunističkog režima ili oni koji su imali istaknuto mjesto u represivnim službama i danas lustriraju sve one koji ne misle kao i oni. Evo i konkretnog primjera. Prije desetak dana tjednik Srpskog narodnog vijeća „Novosti“, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, prenio  je tekst ministra Zlatka Hasanbegovića objavljen prije dvadesetak godina u novinama spornog naziva, ali koje su se legalno tiskale i prodavale.  Sadašnji ministar tada je iznio neka svoja razmišljanja koja nisu po volji bučnoj grupici, a zbog čega je odmah organizirana javna hajka s jednom jedinom porukom: Hasanbegović ne može biti ministar!? Istodobno nitko od tih dušobrižnika ne će podignuti glas da se zaštite brojne nedužne žrtve zločinačkog komunističkog režima.

Lustracija u Hrvatskoj, dvadeset i pet godina nakon rušenja jugoslavenskog komunističkog režima nikako ne može biti pitanje osvete ili kazne. Ali ona je nužna. Jer ona je pitanje mentalne higijene svih nas, pitanje sučeljavanja s nepobitnom istinom. I dok se takva istina ne ugradi u naš sustav, ne možemo očekivati da će se zaustaviti podjele ali ni dogoditi ozbiljan gospodarski rast. Preduvjet za to jest da se onima koji su u bivšem sustavu imali moć i svjesno radili protiv ljudskih prava, onemogući da i danas rade isto to.  Da koče i sputavaju Hrvatsku u svakom pogledu. A upravo je to slučaj. Uostalom dobar primjer za to su nam ostale europske a bivše komunističke države koje su provele lustraciju. One u kojima je ona provedena, odnosno one u kojima su stvari stavljene na svoje mjesto,  doživjele su gospodarski i moralni uzlet. 

Poljska je otišla najdalje pa je čak i formirala tzv. Verifikacijsku komisiju koja je pregledavala dosjee iz vremena komunizma, te je nakon toga prva demokratski izabrana vlada iz sudstva i tužilaštva maknula oko deset posto kadrova. Kasnije je Poljska pitanje lustracije institucionalno riješila formiranjem Instituta za nacionalno sjećanje, gdje su smješteni arhivi tajnih služba. Slično je bilo i u Čehoslovačkoj, a nastavilo se nakon razdvajanja Češke i Slovačke. Rezultat toga je bio da ni jedan od dužnosnika Komunističke partije nije mogao dobiti mjesto u tužiteljstvu, sudstvu, obavještajnoj zajednici, ali ni visoku poziciju u javnim medijima. U Madžarskoj su imali lustraciju bez lustriranih, tzv. bezubu lustraciju, sa stajalištem da suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije. Madžarskoj se dogodilo nešto slično kao i Hrvatskoj pa tamošnji analitičari tvrde da je ta država zapala u duboku gospodarsku i moralnu krizu baš zato što nije provela lustraciju. Nakon ujedinjenja Njemačke čak oko šezdeset  posto profesora i nastavnika iz Istočne Njemačke moralo je otići iz  obrazovnog sustava. Niti jedan  profesor prava nije zadržao svoju katedru. Svemu tome prethodilo je otvaranje arhiva. 

Ono što je u svim tim državama slično, bez obzira na to u kojoj su mjeri lustrirali pripadnike komunističkog režima,  jest da su se bivši obavještajci pokušali infiltrirati u nove strukture. Mnogima je to pošlo za rukom, a to je dugoročno predstavljalo ili predstavlja problem tim državama. Hrvatska je, pak, među rijetkim europskim državama u kojoj nije bilo političke volje da se provede lustracija. Dijelom je, nema sumnje, na to utjecala velikosrpska agresija čija je posljedica bila okupacija trećine hrvatskog teritorija pa se u takvoj situaciji nisu  mogle dopustiti nove podjele. Zbog toga je Hrvatska devedesetih pristala na to  da pojedinci koji su imali jaka mjesta u komunističkim službama i partiji uđu u strukture nove vlasti. Dvadeset i pet godina kasnije, danas, oni stvari opet čvrsto drže u svojim rukama.  Mnogi su od njih i danas jaki profesori, političari, odvjetnici, tužitelji, ravnatelji javnih ustanova, urednici, vođe u tzv. civilnom sektoru. Hrvatski je apsurd da oni koji su u komunističkoj diktaturi sustavno zatirali gotovo  svaku slobodnu misao danas slove kao najveći zagovornici demokracije i ljudskih prava. Dakako po svojoj mjeri. Žalosno je da se oni koji su u komunizmu zatvarali ljude na mjesec dana samo zato što su zapjevali stihove pjesme Marjane, Marjane, danas predstavljaju kao nekakvi zaštitnici ljudskih prava. Isto, kao i oni koji su bez milosti provodili osvetu i nad djecom i unucima žrtava na Bleiburgu, pa tako netko kome je djed bio u vojsci NDH, nije imao šansu naći pristojan posao. Ljudska su prava kršena na svakom koraku. Ubojstva i robije  onih koji se nisu uklapali u sustav i koji se nisu divili Titu i partiji bili su normalna praksa. No, nenormalno i ponižavajuće za sve uljudbene snage jest to da danas u demokratskoj Hrvatskoj, takvi ljudi kroje pravdu, vedre i oblače i nameću svoje vrijednosne sudove. Upravo zbog takvih je potrebna lustracija. I nije to vraćanje u prošlost nego upravo suprotno – ulaganje u budućnost. 

Zadnje vijesti

Kanuistica Vanesa Tot brončana na Europskom juniorskom prvenstvu!

Budućnost iz Rešetara nakon 15 godina u prvoj ŽNL

Muškarac (28) i žena (43) prevozili 163 kilograma marihuane; završili u prtivoru

VIJESTI

UHVAĆENI NA DJELU

Muškarac (28) i žena (43) prevozili 163 kilograma marihuane; završili u prtivoru

FOTO GALERIJA

Najbolji slavonski čobanac skuhao Josip Orešković

Biciklijada Slavonski Brod – Podcrkavlje okupila 170 biciklista rekreativaca

"Bila je to manifestacija najviše europske razine"

Brodska Škola nogomet Legen nastupa na Giuseppe Biasuzzi Fažana Brioni cupu

Brodski "Ge-Baek“ odličan na ITF Prvenstvu Hrvatske u Puli