Lustracija je pitanje mentalne higijene

Lustracija u Hrvatskoj, dvadeset i pet godina nakon rušenja jugoslavenskog komunističkog režima, nikako ne može biti pitanje osvete ili kazne. Lustracija je pitanje mentalne higijene svih nas, pitanje sučeljavanja s nepobitnom istinom. Dok se istina ne ugradi u naš sustav, ne možemo očekivati da će se zaustaviti podjele, ali ni dogoditi ozbiljan gospodarski rast.

Autor: Silvana Oruč Ivoš | Datum objave: 27.02.2016
Lustracija je pitanje mentalne higijene


 U Hrvatskoj se od osamostaljenja događa svojevrsna lustracija. Dužnosnici bivšeg komunističkog režima ili oni koji su imali istaknuto mjesto u represivnim službama i danas lustriraju sve one koji ne misle kao i oni. Evo i konkretnog primjera. Prije desetak dana tjednik Srpskog narodnog vijeća „Novosti“, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, prenio  je tekst ministra Zlatka Hasanbegovića objavljen prije dvadesetak godina u novinama spornog naziva, ali koje su se legalno tiskale i prodavale.  Sadašnji ministar tada je iznio neka svoja razmišljanja koja nisu po volji bučnoj grupici, a zbog čega je odmah organizirana javna hajka s jednom jedinom porukom: Hasanbegović ne može biti ministar!? Istodobno nitko od tih dušobrižnika ne će podignuti glas da se zaštite brojne nedužne žrtve zločinačkog komunističkog režima.

Lustracija u Hrvatskoj, dvadeset i pet godina nakon rušenja jugoslavenskog komunističkog režima nikako ne može biti pitanje osvete ili kazne. Ali ona je nužna. Jer ona je pitanje mentalne higijene svih nas, pitanje sučeljavanja s nepobitnom istinom. I dok se takva istina ne ugradi u naš sustav, ne možemo očekivati da će se zaustaviti podjele ali ni dogoditi ozbiljan gospodarski rast. Preduvjet za to jest da se onima koji su u bivšem sustavu imali moć i svjesno radili protiv ljudskih prava, onemogući da i danas rade isto to.  Da koče i sputavaju Hrvatsku u svakom pogledu. A upravo je to slučaj. Uostalom dobar primjer za to su nam ostale europske a bivše komunističke države koje su provele lustraciju. One u kojima je ona provedena, odnosno one u kojima su stvari stavljene na svoje mjesto,  doživjele su gospodarski i moralni uzlet. 

Poljska je otišla najdalje pa je čak i formirala tzv. Verifikacijsku komisiju koja je pregledavala dosjee iz vremena komunizma, te je nakon toga prva demokratski izabrana vlada iz sudstva i tužilaštva maknula oko deset posto kadrova. Kasnije je Poljska pitanje lustracije institucionalno riješila formiranjem Instituta za nacionalno sjećanje, gdje su smješteni arhivi tajnih služba. Slično je bilo i u Čehoslovačkoj, a nastavilo se nakon razdvajanja Češke i Slovačke. Rezultat toga je bio da ni jedan od dužnosnika Komunističke partije nije mogao dobiti mjesto u tužiteljstvu, sudstvu, obavještajnoj zajednici, ali ni visoku poziciju u javnim medijima. U Madžarskoj su imali lustraciju bez lustriranih, tzv. bezubu lustraciju, sa stajalištem da suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije. Madžarskoj se dogodilo nešto slično kao i Hrvatskoj pa tamošnji analitičari tvrde da je ta država zapala u duboku gospodarsku i moralnu krizu baš zato što nije provela lustraciju. Nakon ujedinjenja Njemačke čak oko šezdeset  posto profesora i nastavnika iz Istočne Njemačke moralo je otići iz  obrazovnog sustava. Niti jedan  profesor prava nije zadržao svoju katedru. Svemu tome prethodilo je otvaranje arhiva. 

Ono što je u svim tim državama slično, bez obzira na to u kojoj su mjeri lustrirali pripadnike komunističkog režima,  jest da su se bivši obavještajci pokušali infiltrirati u nove strukture. Mnogima je to pošlo za rukom, a to je dugoročno predstavljalo ili predstavlja problem tim državama. Hrvatska je, pak, među rijetkim europskim državama u kojoj nije bilo političke volje da se provede lustracija. Dijelom je, nema sumnje, na to utjecala velikosrpska agresija čija je posljedica bila okupacija trećine hrvatskog teritorija pa se u takvoj situaciji nisu  mogle dopustiti nove podjele. Zbog toga je Hrvatska devedesetih pristala na to  da pojedinci koji su imali jaka mjesta u komunističkim službama i partiji uđu u strukture nove vlasti. Dvadeset i pet godina kasnije, danas, oni stvari opet čvrsto drže u svojim rukama.  Mnogi su od njih i danas jaki profesori, političari, odvjetnici, tužitelji, ravnatelji javnih ustanova, urednici, vođe u tzv. civilnom sektoru. Hrvatski je apsurd da oni koji su u komunističkoj diktaturi sustavno zatirali gotovo  svaku slobodnu misao danas slove kao najveći zagovornici demokracije i ljudskih prava. Dakako po svojoj mjeri. Žalosno je da se oni koji su u komunizmu zatvarali ljude na mjesec dana samo zato što su zapjevali stihove pjesme Marjane, Marjane, danas predstavljaju kao nekakvi zaštitnici ljudskih prava. Isto, kao i oni koji su bez milosti provodili osvetu i nad djecom i unucima žrtava na Bleiburgu, pa tako netko kome je djed bio u vojsci NDH, nije imao šansu naći pristojan posao. Ljudska su prava kršena na svakom koraku. Ubojstva i robije  onih koji se nisu uklapali u sustav i koji se nisu divili Titu i partiji bili su normalna praksa. No, nenormalno i ponižavajuće za sve uljudbene snage jest to da danas u demokratskoj Hrvatskoj, takvi ljudi kroje pravdu, vedre i oblače i nameću svoje vrijednosne sudove. Upravo zbog takvih je potrebna lustracija. I nije to vraćanje u prošlost nego upravo suprotno – ulaganje u budućnost. 

Zadnje vijesti

Od 1924. do 1934. u Brodu deset gradonačelnika

Petra i Jan Mikulić osvojili svjetski kup u Savate boksu

Čak 660(!) prekršaja, stradao motociklist, 31 vozač bio je pijan

VIJESTI

Policija na brodskoposavskim cestama ovoga tjedna

Čak 660(!) prekršaja, stradao motociklist, 31 vozač bio je pijan

FOTO GALERIJA

Križić: Doprinos ovog dijela Hrvatske u Domovinskom ratu je neizmjeran

Drugo mjesto na turniru u Zagrebu

Predsjednik Zajednice branitelja HDZ-a Tomislav Gregurić

Braći Birač prva mjesta u Daruvaru

Afričke narukvice prijateljstva za pomoć misijama