Katarina Marjanović samostalno objavila prvu knjigu "Na putu prema sebi", skup istinitih priča iz života Slavonke u Zagrebu

Katarina Marjanović, 27-godišnjakinja iz Davora nedavno je objavila svoj autorski prvijenac "Na putu prema sebi" u kojoj je otkrila skup istinitih priča iz života koje na pitak, stvaran, zanimljiv i nerijetko duhovit način opisuju radost, tugu, strahove, zanose, ambicije, ljubavi, odlaske i dolaske.

Autor: Brodportal | Datum objave: 30.11.2020
Katarina Marjanović samostalno objavila prvu knjigu "Na putu prema sebi", skup istinitih priča iz života Slavonke u Zagrebu


 Katarina po struci je profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a tijekom studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu ulazi u medijski svijet kao freelance novinarka i kolumnistica, blogerica i copywriterica te za to vrijeme oko svog rada okuplja 15-ak tisuća čitatelja, dok ju na Instagramu prati više od 12 tisuća pratitelja.

U listopadu ove godine samostalno je izdala knjigu "Na putu prema sebi". Autorica priče provlači kroz motive grada Zagreba i simpatičnog slavonskog mjesta u kojemu je odrasla, ljudi koje je susretala i voljela, djetinjstva, studentskih dana i medijskog svijeta čiji je dio. Iako ne prolazimo svi kroz iste situacije i na kraju dana nemamo iste snove, svi negdje ispod kože osjećamo isto. Ovo je knjiga o tome. O emocijama, o životu, o snovima, o onome što se bojimo izgovoriti, o onome o čemu nemamo koga pitati, o onima koje se trudimo zaboraviti i o onima kojih se uvijek želimo sjećati.

O prvoj knjizi, zašto piše, dosadašnjem radu, ali planovima za budućnost razgovarala je i BrodPortalom.

Za početak, tko je Katarina Marjanović?

Što god odgovorim na ovo pitanje, uvijek imam osjećaj da je istovremeno i previše i premalo. Neki dan napunila sam 27 godina, po struci sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a prije nekoliko godina ušla sam u medijski svijet pokretanjem bloga jer sam htjela pisati, a kako nisam imala službenog iskustva, nitko mi nije htio dati priliku. Na mailove upućene portalima uz riječi da ću za početak pisati i besplatno, nikada nisam dobila odgovor, a tada preostaje uzeti stvar u svoje ruke. Ubrzo nakon toga počela sam surađivati s portalima, marketinškim agencijama i brendovima kao kolumnistica, novinarka i PR-suradnica. Ljubiteljica sam dobrih riječi, lijepih fotografija, mode, karizmatičnih ljudi i komunikacije.

Zašto ste počeli pisati kolumne? Što ste njima željeli reći? Što je bio cilj kod čitatelja pobuditi?

Tijekom gimnazijskih dana, kad bi se u razredu dogodilo nešto smiješno, dečki iz razreda nagovarali su me da to duhovito opišem na Facebooku kako bi to svi iz razreda mogli čitati kada dođu kući i uvijek se našalim da su oni moju ljubav prema pisanju otkrili prije mene same. Ubrzo su to počeli čitati i drugi i već tada sam shvatila moć i ljepotu one stvarne, iskrene i bliske komunikacije, onaj osjećaj kada u nekome probudiš emocije – nasmiješ ga, rasplačeš, podsjetiš na djetinjstvo ili potakneš na komunikaciju. Ljudi su spremniji na razgovor nego što nam se to čini, samo im treba znati prići i bez iznimke to činiti – iskreno.

Što omogućava ta novinarska forma kolumne?

Prije nekoliko godina, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, napisala sam svoj prvi članak za jedan portal. Bila sam ponosna i uzbuđena, obavijestila sam sve oko sebe i pripremila kokice, a kada sam ga napokon dočekala, shvatila sam da je onaj dio članka u kojemu sam postavljala neka zabranjena pitanja bio jednostavno uklonjen. Bio je to moj prvi i posljednji članak toga tipa u kojemu sam si potvrdila ono što sam već znala - da pisanje u kojemu nemam pravo na svoj glas nije tip pisanja kojim se želim baviti. A kolumne omogućuju baš to – imati svoj glas i ostaviti u tekstu trag neke zdrave ljudskosti i bliskosti. Pisati za mene znači pisati o onome što svi osjećamo, a svi negdje ispod kože osjećamo isto.

Kako je iskustvo freelance novinarke, kolumnistice, blogerice i copywriterice utjecalo na vas kao autoricu i spisateljicu?

Ono najvažnije što se na tom putu dogodilo svakako su ljudi i njihove povratne informacije. U tih nekoliko godina okupila sam 15-ak tisuća ljudi i upravo oni su mi omogućili da knjigu izdam samostalno, što je privilegija. Nekako sam, pišući o vlastitim pričama i čitajući reakcije na njih, naučila da ne prolazimo svi kroz iste situacije i na kraju dana nemamo iste snove, ali svi negdje ispod kože osjećamo iste emocije. Naučila sam da su ljudi uistinu željni dobrih i iskrenih priča, da potreba za onim „toplim“ i „ljudskim“ nije nestala, da postoje oni koji stvarno zastanu i čitaju nečije misli, koliko god se današnji svijet konstantno pokušavalo prikazati površnim. Dakako, nisu zanemariva ni iskustva i poznanstva koja se na tom putu steknu jer imala sam i imam čast surađivati s onima od kojih se može puno naučiti.

Kako ste došli do pisanja knjige istinitih priča „Na putu prema sebi“? Što ste svojom prvom knjigom željeli „izbaciti“ iz sebe?

Uvijek sam znala da ću jednoga dana napisati knjigu i to baš takvu knjigu, a kada sam i službeno objavila da će se to dogoditi, mnogi su mi pisali da me prate od samog početka i da su uvijek znali da će jednoga dana držati moju knjigu u svojim rukama. Nekako je to za osobu koja godinama gotovo svakodnevno piše bio logičan korak. Ideja je bila opisati na jedan zdrav, pitak, zanimljiv, katkad i duhovit, ali uvijek prijateljski način što više situacija koje sam prošla, emocija koje sam u tim trenucima osjećala, uspona i padova, tuga i radosti, a što svi u nekom periodu života iskusimo. Sudeći po reakcijama, mislim da sam uspjela i ponovno dobila potvrdu da smo u svim svojim različitostima svi mi puno sličniji jedni drugima nego što nam se to na prvu čini. 

Koja je poruka knjige koju ste željeli prenijeti čitateljima?

Teško je istaknuti samo jednu poruku jer svaki tekst je poruka za sebe, ali neka glavna poruka bila bi vjerojatno ona koju sam već nekoliko puta kroz ovaj intervju istaknula – da svi mi negdje ispod kože osjećamo iste emocije i da je sve to sastavni dio puta, da one naizgled velike i uspješne stvari kriju i neke manje uspješne trenutke, da su mnogim radostima prethodile tuge i da život ne mora i često ne može biti ništa drugo nego red smijeha i red suza, red dobroga i manje dobroga, a jedino što nam preostaje je shvatiti da sve to i dalje možemo pretvoriti u nešto lijepo i veliko.

Je li bilo teško izdati prvu knjigu u vrijeme epidemije koronavirusa?

Knjigu sam od prvoga dana odlučila izdati samostalno i ni trena nisam požalila. Budila sam se svako jutro prije 6 i sjedala za laptop i onih dana kada inspiracije nije bilo ni na vidiku i sudjelovala u svim dijelovima procesa, čak i u onima za koji je bio plaćen netko drugi. Koliko god je sve teklo lako i prirodno, ostaje činjenica da je iza svega toga ogroman posao. Kada je knjiga već bila skoro gotova i kada je trebala biti pokrenuta procedura izdavanja, dogodila se pandemija. Svijet je stao u inat svim onim našim „ ma neće svijet stati“, a čekajući da se sve opet pokrene, knjigu sam doradila i dopunila stihovima koji se nalaze ispod svakog teksta i koji dodatno sumiraju poante, što se čitateljima baš svidjelo jer se autori obično odlučuju ili za jedno ili za drugo. Suludo zvuči da je ovo godina u kojoj sam ostvarila jedan od svojih najvećih ciljeva. Za godinu u kojoj je svijet stao, morate priznati da uopće nije loše!

Što o svemu kažu čitatelji?

Često na svom Instagramu dijelim dojmove čitatelja i ponekad zastanem i uopće nisam svjesna da su takve recenzije i takvi dojmovi stvarno upućeni meni. Nekako si ti sebi uvijek samo ti, znaš sve svoje uspone i padove, znaš da ponekad sjediš na kauču i jedeš kilu sladoleda u majici prljavoj od tog istog sladoleda, znaš sve svoje dobre i loše trenutke i teško ti je shvatiti da ljudi o tebi i o tvom radu imaju tako velike riječi. Knjiga je u nešto više od mjesec dana otišla diljem Hrvatske, u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Portugal, Švedsku, Irsku, Škotsku, Sloveniju, Austriju, Nizozemsku, Crnu Goru, Njemačku i možda još pokoju zemlju koju sam u ovom trenutku zaboravila. Još uvijek se navikavam na to. 

Tko je Vaša publika, čitaju li vas žene ili muškarci? Stariji ili mlađi? Je li to uopće i bitno danas?

Najhrabrije i najglasnije su žene. Neki dan curica iz 8. razreda došla mi je da joj potpišem knjigu, a nekoliko dana prije toga knjigu je kupila gospođa koja ima preko 80 godina i veseli me što svi oni, neovisno o godinama, u mojim istinama pronalaze svoje istine. Muškarci čitaju također – neki ponosno i glasno, a neki napišu da nikome ne kažem jer „što će selo reći“. A ja im kažem da ako knjiga koja na naslovnici ima zgodnu dugonogu i dugokosu ženu i u kojoj se nalazi čak i tekst o nogometu nije i knjiga za muškarce, onda stvarno ne znam što je. :)

Koliko su Vam u dosadašnjem pisanju pomogle društvene mreže?

U potpunosti. Kao što sam već rekla, u početku mi nitko nije htio dati priliku i već tada su u igru uskočile društvene mreže zahvaljujući kojima si svatko može stvoriti vlastiti javni prostor na kojemu će ljudima predstaviti što već ima za predstaviti. Ubrzo su se tu počeli okupljati ljudi kojima se to svidjelo, a onda su to prepoznali i neki portali, brendovi i agencije. Količina ljudi koji su se tu okupili omogućili su mi da budem sama svoj izdavač, što je ogromna stvar. Vjerojatno bih pronašla i neki drugi način da se nije sve odigralo ovako, ali gledajući unatrag, da nije bilo društvenih mreža, sve ovo bilo bi sasvim drugačije i, vjerujem, puno teže.

Kako ste došli do više od 12 tisuća pratitelja na Instagramu? Što je privuklo sve te ljude da Vas prate?

To morate pitati njih. Ja volim vjerovati da su tu jer vole čitati, prepoznati u tome sebe, prisjetiti se lijepih ili manje lijepih dana, nasmijati se, možda se inspirirati fotografijama, pronaći riječi koje osjećaju, ali ih ne znaju izreći. Surađivala sam i s nekim velikim portalima i brendovima, a sve su to načini da novi ljudi pronađu put do vašega rada. Velika prednost je i ta što sam počela tijekom studija dok ni na koji način nisam ovisila o tome pa je sve teklo prirodno, što je stvorilo dobre i stabilne temelje koje je kasnije lako nadograđivati.

Je li Vam potpora na društvenim mrežama dala hrabrosti za otkrivanje dijela svoje intime javnosti kroz knjigu?

Mislim da to nije presudno jer u početku krećeš s okruglih 0 čitatelja, a svatko, da bi uopće mogao pisati u prvome licu, mora prvo raščistiti stvari sa sobom i u sebi skupiti hrabrosti za to, neovisno o tome što će tko o tome reći i do čega to jednoga dana hoće ili neće dovesti. Meni nije teško dijeliti i manje lijepe trenutke jer znam da ne postoji osoba koja nije barem jednom bila odbijena, ismijavana i povrijeđena, a ljudi vole i cijene iskrenost. Ako su jednoj Oprah Winfrey mogli dati otkaz na televiziji jer je netko smatrao da nije dovoljno dobra ili ako su jednog Michaela Jordana mogli izbaciti iz srednjoškolskog košarkaškog tima jer je netko smatrao da nije dovoljno dobar, vjerojatno će se i vama, Peri, Mati, Ivi i meni prije ili kasnije dogoditi slično. Ali nas nitko nije naučio da tada treba znati da je to samo nečije mišljenje koje ne mora odrediti naš daljnji život.

Gdje se knjiga može nabaviti? Kako ju možemo kupiti?

Knjiga se naručuje preko mene – na Instagramu ili Facebobku i osobno ju šaljem poštom, a oni koji su iz Davora i okolice mogu svoj primjerak nabaviti i „kod Stipe u trgovini“ uz napomenu da nam ga ne nagovore da svima daje „na crtu“. :)

Koji su planovi za dalje? Nova knjiga ili nešto novo?

Svakako krećem raditi na novoj knjizi, mislim da su prošla ravno tri dana od izlaska prve kada su počela stizati pitanja o tome kad će druga. Planiram nastaviti baviti se svime čime se već bavim, a zanimaju me i razne srodne stvari, voljela bih se okušati i u radijskim i televizijskim poslovima i u hrpi drugih stvari oko kojih su se javile neke nove ideje koje ću zasad zadržati za sebe. A vidjet ćemo što život nosi. Za početak ne bi bilo loše da donese to da dan traje 48 sati pa da u njega stane sve što bih htjela da u jedan dan stane. :) 

Zadnje vijesti

Ovoga vikenda nastup Klape Šufit i dolazak sv. Nikole

353 komada oružja, 15 tisuća komada streljiva i 10,7 kg eksploziva predano u 2021.

Upravljao vozilom pod utjecajem alkohola od 1,86 promila

FOTO GALERIJA

Dodjelom godišnjih volonterskih nagrada obilježen Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Jedinstveni koncert hrvatskog ansambla LADO i ansambla 'Stanisława Hadyne ŚLĄSK' iz Poljske

Društvo multiple skleroze kreativno i osviješteno ususret Božiću

Održan koncert Velikog mještovitog župnog zbora i Brass quinteta iz Požege

Kratka povijest Slavonskog Broda: od prapovijesnog doba preko Marsonije do Broda i Domovinskog rata