Je li mala zemlja za veliki odmor Monika Lewinski, a Amerika Bill Clinton?

Zašto i Hrvatska, “mala zemlje za veliki odmor”, očajnički hrli pridružiti se “primitivnom društvu budućnosti” koje preuveličava svoje poroke, koje gaji samougađanje, a ne samoobuzdavanje, koje na način totalitarne utopije kontrolira svoje članove i koje razvija potrebu za nepotrebnim?

Autor: | Datum objave: 25.03.2013
Je li mala zemlja za veliki odmor Monika Lewinski, a Amerika Bill Clinton?


Hrvatska vojska u sastavu mirovne misije Ujedinjenih nacija UNDOF na Golanu, povučena je nakon tri incidenta bez posljedica za zdravlje i živote pripadnika Oružanih snaga. Hrvatska vojska u sastavu NATO pakta ne povlači se iz Afganistana usprkos incidentima.  Zna se tko je gdje i kakav gazda. Slabašne Ujedinjene nacije i neprikosnoveni Amerikanci. Zna se koga se mora slušati, s kime se suosjeća, kome se dodvorava, koga se plaši. Kao u sado-mazo odnosu.

Neće prosječnog gledatelja hrvatskih televizija zabrinuti i ganuti krvavi događaji u Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Palestini, Libiji, Siriji i na drugim područjima održavanja mira na NATO način, kao što u tome svojevremeno uspjele scene s kiselim, zabrinutim i tužnim licima nesretnih američkih mladića, čuvara mira, naših saveznika, američkih časnika, marinaca i pomoćnog osoblja s nosača aviona “George Washington” u dubrovačkoj luci. Naime, nakon neprospavane noći potrošene na bančenje po dubrovačkim ugostiteljskim adutima, poslije noći iskorištene za brzu probu prvorazrednog mesa prostitutki namjenski pristiglih iz mnogih domaćih i europskih gradova, iscrpljene dečke iz američke provincije, poznate po nezaustavljivosti i prodornosti demonstriranih gotovo na svakoj točki Zemljinog šara, u povratku na plutajuću kasarnu, usidrenu u blizini Lokruma, omeo je tamo neki lokalni vjetar. Na užas ondašnjih dubrovačkih turistolovaca i blagu nelagodu TV-gledatelja diljem Hrvatske koji su priželjkivali obiranje turističkog vrhnja od bilo koga i na bilo koji način, isti je vjetar omeo i dolazak sljedeće ture galantnih američkih prijatelja, sijača zelenih dolara i rabljenih kondoma, doduše, u prirodi razgradljivih, dakle, ekološki prihvatljivih. Stariji se toga dobro sjećaju, bio je to dan pun simbolike kada se ovdje puno suosjećalo s našim ugostiteljima, a najviše s American boys i njihovim onemogućenim žljezdanim lučenjem, te još intenzivnije razmišljalo o njihovom načinu života kojeg nemilice izvoze.

Lučevine svojih spolnih žlijezda, na naknadnu radost medija, intenzivno je rasipao i bivši, američki predsjednik Bill Clinton, u Ovalnom uredu Bijele kuće, uz pomoć marljivih usta Monike Lewinski, njegove debeljuškaste i pohotne službenice. Tako je, za lakomi svijet i medije koji ga ambaližiraju i pune kremama skandala, američka stvarnost još jednom bila garantirano fantastičnija od Disneylanda i Hollywooda. A ako na prvim stranicama tabloidnog smeća nisu predsjedničke laži, onda su to CNN- izvještaji i snimci bombardiranja još nepokornih, bombama od lakog urana. I prijetnje. Dakle, red sapunica, red obojenih gaziranih vodica, red žvakaćih guma, red hamburgera, red nevjerovjatnih sličica snimljenih iz zraka o moćnom, neobranjivom razaranju onih koji su na putu svjetskim, dakle, američkim interesima, red utopijskog sna o uspjehu, red prizora lagode i izobilja, red antiutopijske more vladavine strojeva i birokracije, red frenetične energije u melting potu ujedinjenih etničkih zajednica, red western-priča iz prošlosti duge 200. godina, čine ekspandirajuću tortu koja, kao jedinstveni kulturni izvoz, fascinira ostala “primitivna i tradicionalna društva” sita egzistencijalne jednoličnosti, a gladna treperavog blještavila nadolazećih šansi.

Akbar S. Ahmed, pakistanski učenjak sa Selwyn Collegea, Sveučilišta u Cambridgeu, kaže: “Američki mediji postigli su ono što američki političari ne bi mogli: svjetsku dominaciju Amerike. Hollywood je uspio tamo gdje Pentagon nije... Svojom neprestanom propagandom, mogućnošću izrugivanja i podsmjeha, zapadni mediji prodrli su duboko u komunistički svijet, osuđujući ga na propast puno prije nego što su stigli Gorbačov i njegovi nasljednici. Koncept američkih medija samo je vjerna kopija američkog načina života koji se iskazuje kao moć, kao kulturna superiornost s okusom nasilja koja briše kulturološke granice. Promicanje principa permisivnosti, stvaranje meteža na teritoriju strogih, tradicionalnih shvaćanja ljudskog i nacionalnog dostojanstva, komercijalizacija ljudskih osjećaja, podizanje bizarnosti, pohlepe, raskalašenosti, izopačenosti i brutalnosti na pijedestal novih autoriteta, naspram posustalih autoriteta tolerancije i obitelji, potenciranje političkih prepirki do značaja ratnohuškačkih pokušaja, tretiranje psudodogađaja iz show-businesa kao važnih povijesnih pomicanja, dominacija hibrida svih vrsta, imperativni pokušaji samoizmjene (plastična kirurgija i genetski inženjering), samo su neke komponente dominirajućeg postmodernističkog pogleda na svijet koji se promovira i ima svoje zaštitnike u “vodećoj naciji”, a spram kojih u svijetu nisu, za sada, klonuli jedino ljudi u nekim zemljama pod patronatom Islama.

U razgovoru s urednikom časopisa New Perspectivec Quarterly 1991. godine, Isaiah Berlin, veliki politički filozof, tada profesor na All Souls Collegeu u Oxfordu, istaknuo je Herderovu misao da svaka grupa ima svoj Volksgeist i Nationalgeist – sustav običaja i stila života, način zamjećivanja i ponašanje koje se vrednuje isključivo zato što je njihovo vlastito koji se ne baziraju na rasi i krvi, veća na tlu, jeziku, zajedničkim uspomenama i običajima. U tom smislu je spomenuo da usamljenost nije samo izostanak drugih ljudi u životu, nego život među ljudima koji ne razumju što im govorite; oni vas mogu razumijeti samo ako živite u zajednici gdje se komunikacija odvija bez napora, gotovo instinktivno. Prema tome, dovršavanje projekta globalizacije svijeta i operacionalizacija Novog svjetskog poretka do savršenstva Vrlog novog svijeta, a pod dirigentskom palicom Amerikanaca koji nisu, kako piše Jean Badrillard, društveni kritičar i “zajedljivi promatrač Amerike”, zainteresirani za konceptualizaciju stvarnosti nego za materijalizaciju ideja, vode do usamljenosti čovjeka u “bestežinskom raju” oslobođenom prošlosti i ograničenom poistovjećivanju sreće i posjedovanja materijalnih pokazatelja društvenog statusa. U tom smislu, američki način života i dominacije, kritikom zasipaju Žižek i Chomsky.

Zašto i Hrvatska, “mala zemlje za veliki odmor”, očajnički hrli pridružiti se “primitivnom društvu budućnosti” koje preuveličava svoje poroke, koje gaji samougađanje, a ne samoobuzdavanje, koje na način totalitarne utopije kontrolira svoje članove i koje razvija potrebu za nepotrebnim? Postoji li lokalni vjetrovi politički, kulturni koji brane narodne izvore od iscrpljenja, koji će omesti neprirodnu totalnu homogenizaciju s vulgarnim i apsurdnim svijetom kojim vlada televizija, kraljuju strojevi, u kojima su autoriteti voditelji talk-showa, kao što je onaj dubrovački omeo drugu turu iskrcatelja S “Georga Washingtona”? Ima li djelotvornih odgovora na usamljenost gomile koju nam nude i isušenje svega ljudskog? Ima, ali, izgleda, da su oni kao i atmosferski vjetrovi, kratkotrajni i slabi.

Do novih pokušaja oslobođenja – mala zemlja za veliki odmor šarafić je NATO stroja za izazivanje mira odnosno Monika Lewinski Billu Clintonu.

MOŽDA VAS ZANIMA I OVO

Zadnje vijesti

Fantastična utrka Novakovića za plasman u finale Svjetskog prvenstva

Vlado Prskalo imenovan pomoćnikom ministrice znanosti i obrazovanja

Nacija čista i prava

FOTO GALERIJA

Uspješno završen prvi EU projekt SBTV-a

Bivši mladi košarkaški "Slavonskog Broda 1946" uskoro odlaze u Ameriku

Inga Karakaš na Olimpijskom festivalu europske mladeži u Mađarskoj

Među Ljubičaste došli Vrhovac, Ćurković i Bandalo

Brođanin Oliver Mofardin do zlata na Svjetskom prvenstvu