Di ćeš za Novu?

Zamisli majko kako je, probudiš se jedno jutro, može to biti Novogodišnje jutro ili neko sljedeće u Novoj godini koja dolazi, ali zamisli samo kako je, probudiš se i mene nema. Nisam mrtva, zapravo možda i jesam, ne znamo. Nisam otišla, zapravo možda i jesam, ne znamo. Nema me danima, nema me mjesecima, nema me s noćima, nema me s jutrima. A ti plačeš, duša te boli, želiš vjerovati, ali u što da vjeruješ kada nemaš kome, kada nemaš čemu? Suzana je jedna takva majka. Davor je jedan takav otac. David je bio jedan takav sin.

Autor: Ivana Šimac | Datum objave: 30.12.2018
Di ćeš za Novu?




 Možda je loše u ove dane veselja, prejedanja i prepijanja pitati se išta, kamoli dirati u nepravdu koja se događa drugima. Ne meni, drugima. Ja jedem za stolom, pusti me u miru. Slučaj Davida Dragičevića iz Banja Luke nakostrješi mi srčanu aortu od tuge, izbija suze kroz oči, a često u meni izaziva i bijes koji ne mogu kontrolirati. Pa počnem psovati kako našu vukojeb***, tako i ove okolne vukoj****, koje se znaju doimati kao deveti krug Danteova pakla. Jedino što je i Dante u tome pronalazio komediju, ja vidim samo tragediju. Tragediju koja će nas pokositi iako nije načelno zasada, još naša tragedija. Jer mi još uvijek jedemo za stolom i promatramo, odbijajući se poistovjetiti s nečim što nam nije opipljivo. Ta bol je tuđa, ta borba je tuđa, međutim reakcija na nepravdu je ljudski univerzalni faktor, zašto barem to ne osjećamo? Zašto nas ne pokrene barem bunt, suosjećanje, činjenica da smo kao ljudi svi jednako ugroženi i da tuđa priča je jednako naša svakim jutrom kada se probudimo i ne znamo što nas čeka kada izađemo na ulicu?!

Trebam li se bojati do te mjere da stalno razmišljam o tome? Trebam li biti malo više nevidljiva kako bih izbjegla da me drugi primjećuju, samim time da se nađem u kakvoj kompliciranoj situaciji koja može imati neočekivan ishod? Trebam li se zaključavati u sebe, u stan, unutra gdje me nitko ne može pronaći? Trebam li baš pričati o svemu s ljudima? Trebam li biti opreznija pri odabiru prijatelja i ljudi oko sebe? Treba li me biti strah istih ljudi kao ti i ja, ali s većim ovlastima? Moram li razmisliti uklapam li se u sve što nam je nametnuto, a da toga nismo svjesni? Što ako se osjećam drugačije? Što ako želim drugačije, ali za sebe bez da radim loše drugima? Smijem li baš sve što hoću i mogu li zaista biti sve što hoću? 

Ne. Ne mogu. Ne želim biti oprezna da bi se drugi osjećali sigurnije. Ne želim da netko slabiji od mene u mome postajanju vidi prijetnju. Ne želim da moja sloboda nekome slabijem od mene djeluje toliko opasno da je jedini način mirenja s mojom srećom, moja smrt. Ne želim vjerovati da ne mogu sve što naumim, u što uložim trud, vrijeme i nakanu jer je negdje putem moj put nekome postao krivi. Ne želim živjeti u svijetu gdje je sloboda privid i sredstvo manipulacije, dok drugi slobodi i ne teže, već niskim standardima. Sloboda je, kako mi se čini, za one koji ju imaju u sebi ili o njoj žele naučiti, svi koju ju ne razumiju, slobode se boje. Blisko je sloboda povezana sa srećom. Ljudi su zatrovani, slabiji i mentalno ograničeni u shvaćanju, pa ubijaju ljude koji su sretni. Pojedinci s osmjehom postali su meta, postali su lice s tjeralice za sve one koji osjećaju obijest, zavist, tugu...Neispunjenost i nezadovoljstvo svojim ispaćenim dušama bez ljubavi, lišenima sreće. Treba li se s time pomiriti? 

Ja ne želim drugačije i ne znam drugačije nego smijati se. Znam vas puno koji se volite smijati, znam vas puno koji volite tuđe osmjehe i  unjima uživate. Znam vas puno koji ste život predali u službu stvaranja i širenja osmjeha. Puno vas se smije s drugima čak i kada mu nije do smjeha. Neki čak ovise o osmjesima oko sebe jer im svaki puta uljepšaju dan i onaj kada se sami zaboravimo smijati. Ali, baš svi vi ste moj dokaz da je ovaj svijet mjesto za nas. Sretne ljude. I ako dođe do toga, nadam se da će sretni ljudi pobijediti, jer svaki puta kada vidim palu žrtvu sreće, palu žrtvu slobode i borbu koja ostane iza jedne takve ljudske jedinke, shvatim da borbi nije kraj, možda nikada i neće biti...Možda svaki puta iznova moramo dokazati da smo zavrijedili ono što nosimo u sebi i sa sobom kroz život. Želiš li majko, želiš li oče, zaista ne reći ništa na svijet koji brani osmjeh djetetu?

Zato dragi moji s prolaskom zadnjih dana još jedne godine u povijesti čovječanstva koje je trenutno tu gdje je i izgleda tako kako izgleda voljeli mi to ili ne, di god završili u najluđoj noći i kome god u ponoć čestitali, ono što vam ja svima želim jest - da ispod svega što obećate sebi i drugima leži iskrena nakana da ostanete ono što jeste, ako ste sretni, ako niste da sreću pronađete. Ostanite ono što jeste ako ste slobodni. Budite svjesni da ste vi dio te povijesti i ostavite čaroliju iza sebe, ne beznađe u ljudstvo. Ni u Novoj ovoj, ni u nekoj narednoj nemojte pristati na ništa manje od osmjeha, jer to je jedino života vrijedno. 

Želim vam sretnu Novu, 2019. godinu!

 

Zadnje vijesti

Porezne prijave moguće je predati i putem sustava e-građani i e-porezna

Stariji pioniri MNK Brod osvojili i drugi Masters

Krvavi sabora u Križevcima

FOTO GALERIJA

Biskup Milan Stipić blagoslovio kupolu crkve i temelj nove župne kuće brodske grkokatoličke župe

Ruščicom projahalo 65 pokladnih jahača iz svih krajeva Slavonije

FOTOGALERIJA - Više od 60 pokladnih jahača defiliralo perkovačkim šorovima

Uz 85. obljetnicu odana počast vrbsko-ruščičkim žrtvama

Obilježena 85. obljetnica stradanja Sibinjskih žrtava, Dan Općine Sibinje i Dan škole