Aleksandar Obradović - počasni gost Marsonikona: I negativna kritika piscima bolja je od tišine

Marsonikon 6 počinje za manje od dva tjedna i organizatori polako pripremaju teren za počasne goste i dvije promocije brodskih pisaca. Jedan od počasnih gostiju je crnogorski književnik Aleksandar Obradović s kojim smo ovim povodom napravili kratak razgovor.

Autor: Ratko Martinović | Datum objave: 05.06.2017


 Za početak, jedno ovim krajevima uobičajeno pitanje - kako stoji knjiga u Crnoj Gori?

Nikako :) Šalu na stranu, ali posljednjih godina uz sve prisutniju hiper-produkciju, samo prisustvo knjiga u javnosti i kvaliteta istih su u sve većem padu. Prisutnost monopola na polju izdavaštva i davanje ogromne moći jednom krugu ljudi praćeno istovremenom periferizacijom nekih drugih, učinilo je da faktički ne postoji realna konkurencija što za čitaoce i ne bi bio problem da, kako to obično biva, iza tih monopola ne stoje ljudi koji knjigu koriste skoro isključivo kao produkt na kom se može, manje ili više uspješno, zaraditi. Mislim da, kao i u svim zemljama u okolini, većinu izdavaštva čine prevedena izdanja, što bilo koji pokušaj domaćih autora čini još težim. Da stvar bude još gora prisutna je potpuna tišina od strane kritike. Čak i negativna kritika bila bi bolja od tišine koju povremeno samo naruše afirmativne recenzije koje pisci pišu jedni drugima na bazi poznanstava. 

Možda je prožvakano pitanje, no nije ga uzgred opet pitati... Je li teško jednom mladom piscu živjeti od pisanja? Ili je to kao i u svim obližnjim zemljama više ljubav, hobi i eventualni dodatni prihod?

Pa pisanje je u Crnoj Gori isključivo ljubav i hobi, a financijski prihod ne postoji u tolikoj mjeri da bi se tako mogao nazvati. Realni prihod su poznanstva koja se stvaraju na raznim susretima i festivalima i prijateljski odnosi koji nadilaze kako granice, tako i vjere i sve moguće različitosti. Nekako kao da se pisci najbolje snalaze u izazovima lične tolerantnosti jer su kroz svoj literarni put i sudbine svojih junaka prinuđeni da se suočavaju i s vlastitim predrasudama i manama. Poznanstva koja sam stekao otkada sam u ovim vodama mnogo su mi draža od onih stečenih u profesiji za koju sam se godinama školovao. Draža su jer su ljudi koje sam ovako upoznao daleko bliži mojim poimanjima svijeta i načinu razmišljanja.

Objavljivani ste u Hrvatskoj, točnije u 'Marsonicu' i 'UBIQ-u'. Kratke priče su s jedne strane jednostavan format, no s autorske itekako kompleksan jer u relativno malo stranica morate razviti i ideju i likove i biti razumljivi publici...

Pored spomenutih, priče su mi objavljene i u jednoj od zbirki Istrakona, ali i u tradicionalnoj zbirci Brod kulture, što je bio jedan meni jako drag koncept. Brod, knjižara, krstari hrvatskim primorjem i promovira pisanu riječ. Što više može poželjeti jedan autor mojih godina, nego da se nađe u dvadesetak autora čije su priče odabrane da prokrstare i budu prezentirane uz ribe i vino? Eto još jednog prihoda koji se ne može svrstati u one od kojih se živi. Što se tiče kratkih priča, slažem se sa konstatacijom da je rad na njima izuzetno kompleksan. Mišljenja sam da će većina ljudi lakše 'savladati' (pročitati) loš roman na tri stotine strana, nego li lošu ili solidnu priču od svega pet strana. Kratka priča ima jako malo prostora da 'kupi' čitaoca. Zbog toga je u njoj bitno sve – stil, fabula, dijalozi. Sve mora biti što zategnutije, a svaka eventualna nelogičnost nikako neće proći nezapaženo. Zato rad na kratkoj priči iziskuje mnogo više i truda i vremena nego rad na dužoj formi. Tako je, na primjer, roman jedna briga za autora, a zbirka priča pregršt briga jer samo jedna od priča može pokvariti utisak o samom autoru, dok jedna koja se izdvaja od ostalih neće učiniti taj utisak trajnim.

Okušali ste se i u dužem formatu... Koje su najbitnije razlike i koliko je zahvalno prijeći u svijet novela i publikacija?

Moram priznati da meni mnogo lakše padaju duže forme jer ni moje kratke priče nisu kratke već više zanose na pripovjetke tj. na pola su puta između kratke priče i novele. Također, duža forma nam pruža priliku da kroz nju izrazimo i neke vlastite stavove. Možemo sebi više ugoditi, biti nekako osobniji, ali i zavarati vlastiti trag ukoliko to želimo. Dužom formom možemo obmanuti čitaoca, zavesti ga i učiniti sve ono što sa kratkom ne možemo.

Šire jezično područje prilično je sličnih karakteristika. Može li jedan crnogorski autor uspješno prodavati knjige i u recimo BIH, Hrvatskoj, Srbiji... Ili postoje određeni problemi? Kako ih riješiti, ukoliko ih ima?

Mišljenja sam da je to jako teško jer da bi neko mogao da se prodaje u svojoj ili drugoj zemlji potreban je jak marketinški aparat koji stoji iza njega, a to može priuštiti samo šačica izdavača i njihovih autora. Zapravo, mislim da je jedini smisao literarnih nagrada ostao u tome da se knjige, koje su nagrađene ili su užem izboru za neka od širokim masama poznatih priznanja, mogu lakše prodavati. Što se tiče konkretnih primjera i naših zemalja reći ću vam samo jedno, suvremene hrvatske i BiH pisce u Crnoj Gori možete naći samo na sajmovima ili eventualno u jednoj knjižari u zemlji. Kao neko tko je prije svega knjiški moljac, pa tek onda na stotom mjestu neko tko piše, bio sam u više navrata prinuđen da knjige suvremenih autora iz drugih država okruženja naručujem preko knjižara i čekam po nekoliko nedjelja da ih uvezu, a za pojedine autore sam čak i pokušavao da ih uvjerim da treba da ih uvrste u svoju uobičajenu ponudu.

SF sam po sebi sve teže parira Fantasyju, osim ako ne govorimo o velikom platnu. Koja je budućnost žanra i postoji li šira spisateljska i čitateljska publika u Crnoj Gori?

Mišljenja sam da je SF u literaturi na našim prostorima u izuzetnoj krizi, ali da je u istoj i zbog nas autora koji stvaramo fantastiku. Naš doprinos se ogleda u tome što se nekada zatvaramo kao sekta ponosno se udarajući u prsa da pišemo nešto što drugi ne shvaćaju i ne vole umjesto da uradimo sve da im demistificiramo SF literaturu. Tako imamo paradoks, da imamo nikad veći SF bum u kinematografiji i mlade koji 'vise' na kino premijerama prateći svaki novi naslov dok ih je istovremeno stid da čitaju SF jer bi tako postali dio ekipe koja kao da uživa da bude neshvaćena i doživljena kao čudna. Nažalost, u Crnoj Gori ne postoji tradicija SF literature, pa ni same žanrovske. Čak sam mišljenja da je ovo zenit žanrovske književnosti u zemlji iz koje dolazim i nikada neću zaboraviti koliko sam bio zatečen kada je objavljeno da se u mom rodnom gradu organizira festival fantastične književnosti. Smatram da je to bio izuzetno smio potez, a iz moje perspektive nosi posebnu težinu jer je to bio događaj koji me je potakao da se odvažim da talent za pisanje koji sam stidljivo godinama razvijao pokažem javnosti. Kada kažem zenit to ne znači da su autori koji sada stvaraju uspješniji od svojih prethodnika već samo da ih ima više. Godinama su žanrovsku književnost u Crnoj Gori nosili pisci koji su bili prepoznati kao autori koji pišu za djecu: Čedo Vuković, Slobodan Vukanović itd. Mislim da moramo uraditi sve da, kao autori koji stvaraju žanrovsku književnost, to uradimo i prezentiramo na način koji će nas više povezati s potencijalnom publikom. Smatram da se u učenicima srednjih škola krije najveći izvor potencijalne publike koja bi mogla da prihvati žanr.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Postoje li okviri za prijevod vaših djela na strane jezike?

Kao i svako tko se jednom 'navuče' na pisanje, uvijek sam u planovima. Tako da dok sam 'nogom' u jednoj knjizi glavom sam već, ne na drugoj, nego na trećoj. Do kraja godine se nadam da ću objaviti zbirku priča 'Zapisi iz hodnika vremena' u kojoj će se naći kako žanrovske priče tako i nežanrovske. Sve priče koje će činiti ovu knjigu već su objavljene u zbirkama ili časopisima ili su pak bile nagrađene na festivalima kratke priče. Ono što želim da postignem miješanjem žanrovskih i nežanrovskih priča je da pokažem čitaocima da nekada one priče sa elementima fantastike mogu zvučati mnogo stvarnije od onih koje te elemente u sebi nemaju. Nadam se da ću na taj način doprinijeti demistifikaciji fantastične proze. Takođe, nadam se da ću naći vremena da u ovoj godini i dovršim svoj roman za djecu 'Ne umiru leptiri' jer je pisanje za njih nešto što me najviše ispunjava za sada. Što se tiče prevođenja na strane jezike, mišljenja sam da smo svi manje ili više prinuđeni da uradimo sve pokušavajući da se probijemo na strana tržišta, što je, tehnički gledano, najlakše ukoliko za ciljni jezik odaberemo engleski. Tako planiram da prevode nekih svojih priča ponudim stranim časopisima i portalima, a sve više razmišljanjem i o izvornom pisanju na engleskom jeziku.

Što očekujete na Marsonikonu? Imate li kakvu poruku za brodsku publiku?

Na Marsonikonu, prije svega, očekujem dobar provod i prihod u vidu barem desetak novih poznanstava. Očekujem da ću konačno u stvarnom životu upoznati brodske autore koje sam ranije imao priliku da upoznam kroz njihova književna djela. Očekujem i pobjedu u zakazanom basket meču sa jednim od brodskih autora (tricom u posljednjem napadu). Također me raduje i čini počastvovanim to što sam gost Marsonikona istovremeno s jednom veličinom i legendom žanra kakva je definitivno gospodin Hrvoje Prćić. Što se tiče poruke za brodsku publiku. Nadam se da su kokošija jaja skupa u Brodu ili da vas nećemo toliko udaviti da zaslužimo zvižduke. P.S. Ako baš baš budemo loši samo ću vam reći da poslije nas slijedi Lidija Bačić, zato istrpite nas bradonje. Ukoliko Lidija otkaže lovite brodske bradonje jer, kako to kaže Đorđe Blašević: 'Ako su lagali mene i ja lažem vas.'

Zadnje vijesti

Remi Marsonije i Oriolika u županijskom derbiju

129 novih pozitivnih osoba u Brodsko-posavskoj županiji

Stanje u Đuri Đakoviću stabilno unatoč koronavirusu

FOTO GALERIJA

Đuro Đaković Montaža započela s montažom mostova na rijeci Savi i Kupi

Održana završna konferencija projekta "KUL centar"

Započeli radovi na izgradnji parkirališta u Ulici Josipa Jurja Strossmayera

Nakon dvjesto dana izolacije - pjesma i molitva u dvorištu Doma za starije

Konstituiran Senat Sveučilišta u Slavonskom Brodu